Vijekovima se čeka i ono posljednje , jedna ekonomija. Šumadija, Srem, Mačva , Podrinje, Semberija, zemlja, vazduh , voda. Čime smo zaslužili toliku blagonaklonost Boga? Ratovi opominju, a te bogate regije i dalje su tu, ne mogu se premjestiti, samo su ratovi prenosna stvar. S Turcima , Bugarima, Austrougarima, Švabama.

O tome smo učili u školama, sve češće i u turističkim turama. U jednoj od njih krene se iz NBG, i za sat i po dođe do prve destinacije - ''Kumove vodenice'' na rijeci Toplici, u kojoj su snimljene i neke od scena u seriji ''Vuk Karadžić''. Kumovi S. Jovanović i M.Pavlović obnovili su vodenicu i kafanu iz Vukovog perioda. 

Brašno, proja, sir, kajmak, lepinja, rakija, sve u krugu od jednog dunuma. S hladovinom, prenoćištem u drvenarama s kupatilom, ćilimima na krevetima, tv prijemnikom. Ujutro (agencije još ne nude prenoćište, već samo dnevnu posjetu koja je kratka) probudite se pod žuborom vode koja pokreće vodenicu i ne znate šta bi prije.

Da li rakiju, kafu, lepinju, proju, sir, kajmak. Rakija u čokanju, da ne pijete kao pijanac već lagano da vam se krv pokrene, kafa domaća sa cukerom, lepinja s kajmakom za kojeg ne možete iz prve procjeniti je li ovčiji, koziji ili kravlji, jer mu je ukus poseban s više soli. Pokriva vas hladovina jablana i drugog drveća, i slušate priču domaćina o istoriji tog kraja. Na zidovima kafane slike srpskih vojnika iz I sv.rata. Eh, da li su oni imali takve ukuse iz ''Kumove vodenice'', šta li su jeli dok su se tukli s Bugarima, Austrijancima, Švabama. Nažalost, u pola tih misli i pitanja prekida vas poziv vodiča da se krene dalje.

U busu prema Divčibarama vodič priča novu slatku priču i skuplja novac za šejk od svježih malina (taj srpski proizvod i Arkan je pokušao industrijalizovati) koji vas čeka u hotelu na sljedećoj destinaciji. Dođete na Divčibare ali nemate puno vremena za razgledanje, gotovo nikako, iako imate želju jer su se baš izgradile. Sjedite u bašti hotela i predugo čekate napitak. Nakon degustacije, poziv za ulazak u bus pa dalje na sljedeću stanicu - vidikovac za slikanje panorame predivnog kraja. Iako se pojedini članovi grupe žale da je sve vremenski zbijeno, vodič ima opravdanje ''program je napravila agencija, ne ja...''

Konačno se stiže u Valjevo, prvo u Muselimov konak, sačuvanu kuću iz Prvog srpskog ustanka, u centru grada među zgradama, cvjetnjacima, fontanama. U njemu kustos brzo, efikasno priča istorijsku priču o podrumskom tamničenju knezova Nenadovića i Birčanina koje će Turci sa desetinama viđenijih Srba posjeći nakon tamničenja. Silazite u podrum konaka u kojem muzičko naratorski opis s razglasa , sa voštanim figurama zatočenika, dočarava 1804 godinu. 

Slijedi posjeta obližnjem Muzeju Valjeva. Gospođa kustos oduži priču  ispred lijepe zgrade , onda vas puštaju unutra. Neki su se švercovali bez karte pa je vodič obećao platiti za nekih 15-ak članova grupe. I to razgledanje je kratko, opet ista priča posjetilaca, jer vodič zove na poslednju destinaciju - vodenicu u gradu u kojoj je valjda spavao Sava Savanović. Program agencije ''U potrazi za srpskim vampirom'' privodi se kraju. Pokraj vodenice slušate priču vodiča koju su neki ranije čitali u pripovjetkama, slušali u dokumentarcima i gledali u filmu ''Leptirica''.

U povratku , kao neki krešendo ipak lijepog i zanimljivog dana, obećano gledanje ''Leptirice'' nije se desilo jer ''cd nije bio kompatibilan sa uređajem u busu'' opravda se vodič.

Elem, grupa poslije priče o vampirima pokraj vodenice u Valjevu, dobija sat i po slobodnog vremena za razgledanje grada i ručak. Opet neki glasno vodiču ''brate premalo je vremena...'' Želite razgledati stari dio Valjeva gdje su snimljene scene ''Ivkove slave'', a preko rijeke novi dio grada sa spomenicima, parkovima, popločanim šetalištima, fontanama, trgovima...

Slušate pitanja članova grupe...Da li su i drugi gradovi ovako lijepi u Srbiji? Kakvi su to gradonačelnici bili u Valjevu koji su sačuvali stari dio iz turskog perioda i filmova Zdravka Šotre?  Šta ih je pokrenulo da mlađi dio grada uljepšaju sa toliko pločnika, cvjetnjaka, spomenika od nekoliko metara isklesanih od posebnog kamena, fasadama u bojama koje privlače oči..?

Neki iz grupe koji će se vratiti u Semberiju slušajući ta pitanja postavljali su sebi nova. Zašto nemamo ovakve pločnike koji tjeraju da šetate njima, cvjetnjake sa duginim bojama, obnovu istorijskih objekata sa novim fasadama? Zašto nam bar nekoliko ulica nisu zatvorene za saobraćaj? Zašto nemamo spomenike istorijskim ličnostima ispred kojih morate zastati jer vas njihove dimenzije zaustavljaju? 

Ne znam kako se zove aktuelni gradonačelnik Valjeva. I ne treba da znam. Na Zapadu građani uglavnom ne znaju ili ih ne interesuje ime njihovog prvog čovjeka (u Eriku, gradić nedaleko od Nanta , gradonačelnik na posao dolazi biciklom).

D.G.