Naime, procenjivalo se da će vremenom ekonomska liberalizacija u Kini dovesti i do političke, uključujući i uvođenje višepartijskog sistema. Tačnije, da će sve bogatiji kineski građani, osim ekonomskih blagodeti, žudjeti i za većim slobodama. Takođe, da je za dalji razvoj kineske ekonomije nužna i vladavina prava kojom će se, između ostalog, garantovati svojina, piše Dragan Štavljanin u podkastu Post Scriptum Radija Slobodna Evropa.

Sve ove dileme razriješene su na neočekivani način – prije svega za neupućene – omogućavanjem kineskom lideru Si Đinpingu da vlada doživotno, što će možda imati dalekosežnije posljedice nego čak i vizionarski potez Deng Sijaopinga 1980-ih o postepenom otvaranju Kine, prije svega na ekonomskom planu, a na političkom da ograničavanjem ostanka na liderskoj poziciji na dva mandata – spriječi apsolutizam vlasti imajući u vidu katastrofalne posljedice vladavine Mao Ce Tunga.

Si Đinping je ukinuo veoma važan element pomenutih reformi što mu omogućava dalje učvršćivanje moći kakvu u Kini nije imao ni tvorac kineskog čuda Deng Sijaoping. Naime, Deng se u svojoj novoj politici suočavao sa snažnim otporom starih snaga. S druge strane, Si je od dolaska na vlast 2012. sistematično jačao svoju poziciju, uklanjajući sve potencijalne oponente, tako da je odluka o uklanjanju barijere za doživotnu vladavinu u nedjelju donijeta aklamacijom – kao kada je Kinom vladao Mao Ce Tung.

Puste želje Zapada

Nema ničeg neočekivanog pa ni šokantnog u usponu Si Đinpinga. Naprotiv, kako ističe Pankaj Mišra (Mishra), postavlja se pitanje zašto je Zapad uopće polagao nade u mogućnost istinskih reformi u Kini. On smatra da je bila pusta želja očekivanje da će se Kina miroljubivo integrisati u globalni poredak definisan po zapadnim standardima te da će se u tom procesu radikalno transformisati.

Tako se Nikolas Kristof (Nicholas) kolumnista "Njujork tajmsa" (The New York Times) pitao 1997. u vrijeme kada je Velika Britanija vratila Hong Kong Kini nakon 150 godina, da li je režim u Pekingu time naslijedio "Trojanskog konja" koji će vremenom dovesti do njegovog pada. Kristof je na početku Sijevog mandata predviđao da će pokrenuti dalekosežne ekonomske i političke reforme, uključujući i uklanjanje tijela Mao Ce Tunga iz mauzoleja na Trgu Tjenanmen.

Zalažući se za ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, što se i desilo 2001., bivši američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) je tvrdio da je liberalizacija kineskog političkog sistema "neizbježna, isto kao što je bio neizbježan i pad Berlinskog zida".

Mišra ističe da se zanemaruje jednostavna lekcija iz moderne kineske istorije da su svi režimi od pada posljednje kineske dinastije Čing 1911. težili jačanju i konsolidaciji nacionalnog suvereniteta, ali i bogatstva i moći korištenjem svih raspoloživih sredstava.

Moto politike Komunističke partije je od samog osnivanja 1921. bio da je Kina zlostavljana i obespravljena od strane zapadnih sila, uključujući opijumske ratove u 19 vijeku u kojima je izgubila znatan dio svog suvereniteta. Stoga su komunisti smatrali da moraju da ojačaju i svoju ali i snagu zemlje. Mao Ce Tung je do historijskog susreta sa predsjednikom SAD Ričardom Niksonom (Richard Nixon) početkom 1970-ih bio veliki protivnik Zapada. No, i reformator Deng Sijaoping jasno je isticao šta je cilj novog kursa. "Naša zemlja mora da se razvije. Ako se ne razvijemo, onda ćemo biti zlostavljani".

Kina se danas razvila do nivoa kada može da zastrašuje strane investitore i vlade. "Time Kina samo potvrđuje surovu logiku geopolitike čija je nekada bila žrtva", ocjenjuje Mišra.

Zašto Vladimir Putin uvijek pobjeđuje?

Fenomen Putina dva dana pred izbore u Rusiji bitan je i za britanski Times koji piše da će on u nedjelju pobijediti na ruskim izborima, kao i da on to ne krije. Četvrti put od 2000. godine održavaju se predsjednički izbori na kojima se ne bira naredni lider Rusije, već se podržava postojeći režim.

List ocjenjuje da je jedina neizvjesnost koliko će velika u procentima biti njegova pobjeda i kolika će biti izlaznost. Zašto Rusi i dalje glasaju za predsjednika koji dosljedno ne ispunjava obećanja o tome da će pomoći da 20 miliona ljudi izađe iz siromaštva i da će riješiti probleme zemlje kada je riječ o stanovanju, zdravstvenoj zaštiti i infrastrukturi?

Pod sistemom koji se ponekad definiše kao "upravljana demokratija", režim održava izbore svakih šest godina kako bi maskirao činjenicu da je zemlja pod autoritarnom vladavinom. Po Moskvi se šapuće da je ovog puta cilj najmanje 70 odsto podrške, a to se potvrđuje činjenicom da se ona povećala od 2012. godine. Nema sumnje da će toliko i dobiti.

U detaljnom specijalu posvećenom ruskim izborima, Times prenosi i riječi jednog od najpoznatijih ruskih novinara Vladimira Poznera koji kaže: "Putin je vratio ruskom narodu osjećaj da su važni, koji je bio umanjen od Sovjetskog Saveza. Uvijek su imali taj osjećaj da je Rusija velika sila i da oni imaju misiju. U tom smislu oni su vrlo slični Amerikancima koji takođe misle da imaju misiju."