Austrijska kulturna scena nije podnosila kancelara i prije afere Ibica, daleko prije nego što je ljetos izjavio da "virus putuje u autu", prije nego što je sredinom prošle sedmice pojasnio koji to ljudi, u tri četvrtine "uvezenih" slučajeva, upravljaju autom s virusom kao suvozačem.

Za ljude koji ovde djeluju u kulturi i umjetnosti, ili koji u velikim medijima kreiraju etički karakter trenutka, Kurc govori grubo, direktno ("svako će uskoro poznavati nekog ko je umro od kovida"), njegove metafore su eugenične ("...naš cilj nije da ispod svakog božićnog drvceta sjedi jedan kovid slučaj").

U svoju odbranu, kancelar se s pravom može pozvati na dva faktora. On je direktna osoba, izvrstan govornik unutar relativno svedenog broja riječi. Nijanse nisu njegova stvar. Ta, za neke osvježavajuća, za neke brutalna neposrednost, ga je i dovela na mjesto ministra sa 26 godina, bez završenog fakulteta.

Drugo, nije njegova krivica što su nacisti svojevremeno potpuno kompromitovali upotrebu bioloških metafora, tako što su propovijedali da uništavaju bolest, klicu, zarazu, dok bi ljudi (i rase) bili samo kolateralna šteta u tom postupku.

Finiji duhovi su reagovali kulturološki-refleksno, kad su u kancelarovoj metafori o osobi za volanom i virusu suvozaču prepoznali taj stari model.

Ali to više otkriva frojdijansku strukturu njihovih naslijeđenih strahova, nego što Kurca određuje kao naslednika stare ideologije.

Jer, njega su podjednako iznervirali "arijevski" Austrijanci koji su se vraćali sa godišnjeg odmora u Hrvatskoj ili Italiji, Srbi koji su se vraćali sa porodičnog imanja u Šumadiji, ili splava u Beogradu.

Da je po njemu, sve bi podjednako trebalo zašrafiti tu gdje su se zatekli dok ne prođe epidemija, samo što on onda više ne bi bio kancelar.

Sebastijan Kurc ne mora da govori okolo-naokolo kao što čini gomila političara. On sigurno nije pjesnik i nije rasista. Ali onda u nijansama počinju problemi.

Kad ti uzmu sve uloge, ko si?

Niz njegovih izjava o ljudima, vozačima, virusima, bacil-eksport-import udruženjima i slično su ustvari ovde dirnuli u jedan drugi problem.

On nije ideološki, već društveni i kulturni. Najbolje ga je zaokružiti kroz grupu pitanja: Ko su "migranti"? Ovi koji dolaze poslednjih pet godina, ili i oni koji su dolazili osamdesetih i devedesetih godina s područja bivše Jugoslavije? Da li je moralni prestup reći da to nikako nisu iste veličine?

Pod kojim uslovima i posle kog vremena neko više nije migrant? Kako se postaje punopravni Austrijanac? Da li dobro integrisani uopšte smiju da kažu da su postali Austrijanci, a da "pravim" Austrijancima ne bude neugodno zbog tolikog dodvoravanja? Zašto se želja za pripadanjem i nakon dvadeset ili trideset godina od ovdašnje kulturne scene doživljava kao dodvoravanje? Da li je tek to nova vrsta rasizma?

Da li su ljudi sa Zapadnog Balkana, sa ili bez austrijskog državljanstva, duple izdajice kad uživaju u životu u Austriji, isto onoliko koliko uživaju i kad su u Srbiji, Bosni, ili drugdje? Da li oni imaju pravo na lakoću postojanja i tamo i ovde?

I najvažnije, kako se s tim izazovima nosi druga i treća generacija nekadašnjih jugoslovenskih izbjeglica/migranata? Da li se još uvijek govori o "identitetu", ili je njegovo mjesto preuzela svjesna igra, brza promjena uloga, instant mimikrija prema ad hok očekivanjima sredine?

Ko su danas takozvane uspješno integrisane generacije nekadašnje "jugoslovenske" djece?

Na sva ta pitanja jako dobro odgovara tekst Manuele Tomić, urednice digitalnog izdanja nedeljnog časopisa "Brazda"/Furche.

"Brazda" je nekad bila indirektno glasilo bečke katoličke nadbiskupije. Danas je ta veza presječena, ali je nostalgično-religiozna etika ostala njihov znak prepoznavanja.

Manuela, sa kukicom ili bez nje na prezimenu, piše kao zmaj. Čitaocima preporučujemo da pročitaju njen tekst, da u njemu uživaju – ili da se nad njim iznerviraju. Tekst slijedi u nastavku.

Kako glumiti sebe 

Kada je moja mama sa mnom i sestrom ušla u autobus 1992. godine, nije mislila na bjekstvo, protjerivanje, najmanje na rat. Mislila je na rođendan svoje mame, naše bake. Neposredno prije nego što smo se iz jednog malog grada u bivšoj Jugoslaviji uputili u austrijsku Korušku kod ujaka-gastarbajtera, mama je kupila sve što je trebalo za slavlje. Oblande, kupus, jednu kokošku, jaja, šećer, pivo i vino.

Plan je bio da na kratko skoknemo kod ujaka, kao na odmor, i onda se vratimo tačno na vrijeme za bakin rođendan. Samo kratko, samo za svaki slučaj. Kad je mama iza sebe zaključala vrata, ostavila je pun frižider. Da više nikad neće kročiti u taj stan, na to mama nije tada mislila.

Imala sam četiri godine kad smo napustili Jugoslaviju. Lično me taj dan ne muči, jer nemam nikakvog sjećanja na njega. Danas znam da je to bio inicijalni momenat kad je moj identitet postao stvar igre, glume i scene, sad-me-vidiš-sad-ne.

Ta igra skrivalica i žmurke traje, za razliku od rata, do dana današnjeg. Još kao dijete sam naučila, da moja privatna sloboda zavisi od discipline da ne upadam u oči. Mnogi mladi-odrasli sa migracionom pozadinom će se u tome prepoznati.

Dobro vladam tom scenskom igrom, moj program je izvježban, a uloge spremne kad god situacija zahtjeva. Glumim onaj aspekt mog identiteta koji mi tog trenutka osigurava dobru volju neposredne okoline. Ja sam mnogi, igram mnoge. Ne želim da bilo kome priređujem neugodnosti time što ću biti ono što od mene ne očekuje. Sve, samo ne upadljivo drugačija od pretpostavljenog.

To je samo ime, zar ne?

Kada sam prije dvanaest godina počela da radim kao novinarka, redakcije su imale problema sa "hačekom", sa "hekhen", onom malom kukicom koja "c" pretvara u "č". Neki elektronski sistemi u redakcijama su se potpuno zbunili, razvili neuroze od nemogućnosti da prepoznaju smisao te kukice.

Da svima olakšam, promptno sam izbrisala taj neobični znak iz mog prezimena. To je ionako samo ime, zar ne? Ne biti upadljiva, to je postao moj omiljeni sport, moja vježba iz discipline. Ili, sjećam se kad su me djeca u osnovnoj školi zvali "Jugo". Aha, Jugo, mislila sam. Ali šta je to "jedan Jugo", pitala sam se? Da se vratim tamo odakle sam došla, pojašnjavala su neka od njih. Imala sam tada sedam godina i nisam znala šta je to biša Jugoslavija i gdje se ona više ne nalazi.

Moji roditelji nisu kod kuće nikad pričali o ratu. Barem ne sa mnom. Gdje je to "Idi kući!" je potpuno ostajalo iznad praga mog sjećanja i znanja. Moja kuća je bila austrijska Koruška. I prije nego što sam uopšte shvatila šta se događa, bila sam "integrisana", iz prostog razloga jer za mene nije bilo nijednog drugog mjesta koje sam ikad vidjela ili doživjela. Tek posle sam shvatila: Ne određuje nekoga zemlja u kojoj se rodio. Osobu određuje zemlja u kojoj živi, gdje se socijalizuje i usput skuplja sjećanja.

Za mnoge ljude su te dvije zemlje iste. Bila je to jedina razlika između mene i mojih drugara u razredu. Kad smo posle rata preko ljeta putovali u Bosnu kod rodbine, nekako mi nije bilo dobro. Kod svakog prelaska granice mučio me je tupi osjećaj.

Instiktivno, bez mnogo riječi, shvatila sam da i tamo i ovde postoje ljudi koji se osjećaju kao i ja. Taj osjećaj refleksnog kompromisa u ime harmonije grupe je postao moja intimna konstanta u mnogim situacijama.

Negdej sa krajem moje srednje škole poklapa se akcija Jerga Hajdera u razmještanju dvojezičkih tabli u Koruškoj. Dvije moje prijateljice iz razreda su tog 8. februara 2006. pobjegle iz škole da bi mu lično pljeskale. Hajder je sam uzeo lopatu u ruke i tablu "Bleiburg/Pliberk" odnio nekoliko metara dalje. Jasno, društvena promjena kroz ašov. Ali, da li je to imalo nešto sa nama?

Još prije Hajderove pogibije u saobraćajnoj nesreći (oktobar 2008,) sam napustila Korušku i preselila se za Beč. Odakle sam, pitale su me kolege studenti. Ali sad se stvar okrenula na glavu. Balkan je odjednom bio u modi!

Svi su htjeli da se druže sa mnom, da mi budu prijatelji – pod uslovom da kažem da sam s Balkana. Slavili smo noćima, u Ost-klubu, uz muziku i balkanske duvačke orkestre. Kolege su htjele sa mnom za Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, u auto pa na provod, tamo je tako lijepo, veselo. Često sam igrala ulogu vesele Balkanke, zato što se to od mene očekivalo.

Bila sam sve vještija u tome da otkrijem kakvu sliku onaj drugi ima o meni, tako da upravo to mogu da budem. Jasno, tako rade mnogi ljudi, svejedno da li imaju migracionu pozadinu ili ne.

Na neki način, svi žele da pripadaju, svi se prilagođavaju. Želja da se pripada, negdje, nekome, to je duboko ljudska potreba koja nas sve ujedinjuje.

Samo na jednom mjestu sam bila oslobođena potrebe da igram igru žmurke. Voljela sam da čitam, sate bih provodila u gradskoj biblioteci. Bilo je to jedino mjesto gdje nisam morala da pripadam. Tamo su bile samo knjige i ja.

Još kao dijete sam primijetila ljubav prema njemačkom jeziku. Na debatu o integraciji sam međutim uvijek gledala sa sumnjom, možda zato što me se ona nikad nije ticala. Ali kad sam polako počela da čitam književnike kao Ivu Andrića, Boru Ćosića, ili Miljenka Jergovića, ostala sam bez daha.

Kupovala sam knjige u njemačkom prevodu i pokušavala da kanon mog jezika prebacim na njemački. Nešto mi je odmah upalo u oči: Perspektiva djeteta stoji u prvom planu. Naivnost je često najbolji način da se ispriča brutalnost. Možda književnici pribjegavaju toj tehnici sakrivanja i pretvaranja, da bi bol bio manji. I ja takođe igram, kad god postane ozbiljno, ulogu djeteta.

O popravci klavira

U svom romanu "Kako su popravljani naši klaviri" (u originalu, "Priče o zanatima"), Ćosić opisuje kako su se posle Drugog svjetskog rata istanjili brojevi klavir-štimera. U predratno doba, taj su posao uglavnom obavljali Jevreji i druge "ugrožene nacije".

I tako, priča Ćosić, krenuo jedan Čeh na put posle rata da popravlja neupotrebljive, stare, pokvarene klavire. "Klaviri su polako počeli da prizdravljaju u našem velikom gradu. Kroz ulice, parkove, ukrašene trgove i ruševine zanemelih zidova, ponovo se prosuo zvuk klavira..." piše Ćosić.

Čitanje jugoslovenske literature na njemačkom je za mene bio moj način da popravljam klavire. Kad riječi odjekuju, nacionalne granice padaju. Kad se riječi oglase, onda je i "identitet" samo jedna od njih.

Moj identitet ostaje igra, gluma. On je pokretan i promjenljiv. Nalazim ga u literaturi, nekad u maminom nakrcanom frižideru, u jelima mog djetinjstva – piti, oblandama, u mirisu šljivovice za bakin rođendan, kojeg, eto, nikada nismo proslavili. Ali nije isključeno da i ovaj tekst pišem na način koji se od mene očekuje. Jer kad ne bih, onda bi to upalo u oči.