"Kad kažemo "lješnik", mene to odmah asocira na jad: naporan rad, biti radnik", kaže Mehmet Kelekci dok na leđima nosi vreću od 35 kilograma svježe ubranih lješnika.

Oko njega, visoko na turskom brdu, porodica kurdskih radnika migranata polako se kreće među stablima lješnika. Otac drvenom šipkom trese grane iznad svoje glave dok se njegova supruga i djeca savijaju ili čuče i kupe plodove, piše BBC.

Ovo je strašno iscrpljujući napor, a radi se po 10 sati dnevno. Neka mjesta su toliko strma da je vrlo lako okliznuti se.

Dvojica berača, Mustafa i Muhamed, rade na crno. Oni imaju samo 12 i 10 godina, što je puno ispod turske minimalne radne dobi.

Ovo je tipična scena za mjesec august kada se prevozi duž obale Crnog mora u Turskoj, koja je zemlja porijekla 70 posto svjetske zalihe lješnika.

Većina berača su sezonski radnici iz siromaštvom pogođenog juga Turske, a uglavnom se radi o Kurdima.

Zvanična stopa zarade utvrđene od strane lokalnih vlasti je 95 lira dnevno. Kada se to preračuna u zaradu po satnici, onda to čini manje od minimalne plate od 2.020 lira mjesečno za radnu sedmicu od 40 do 45 sati.

Međutim, ova porodica će dobiti čak i manje. Maksimalno mogu dobiti 65 lira dnevno svako od njih, a možda čak i 50 lira nakon što plate 10 posto provizije za posrednika koji im je našao posao, cijenu karte za prevoz od i do njhovog rodnog grada Sanliurfa, kao i troškove tokom rada.

Kazim Yaman, suvlasnik plantaže, rekao je da se protivi dječijem radu.

"Tjeraju djecu da rade kao mašine i pri tome misle što više djece to je veći profit".

Ali, dodao je da većina drugih farmera ovo prihvata i da nemaju druge opcije nego da plate djeci jer ih njihovi roditelji tjeraju da rade.

"Pokušavam da ne upošljavam djecu, ali onda roditelji kažu da neće ni oni raditi. Majke i očevi žele da oni rade i da budu plaćeni. Ovaj lanac mora biti prekinut", kazao je on.

Ali kako to uraditi? Turska ima oko 400.000 plantaža lješnika u porodičnom vlasništvu. Većina je, poput Kazimove, malena, svega nekoliko hektara. Mnogi uzgajivači, poput njega, ne znaju gdje završavaju njihovi proizvodi.

Na kraju složenog lanca nabavke nalaze se poznati turski i međunarodni konditorski brendovi, uključujući Ferrero - italijansku firmu u porodičnom vlasništvu koja proizvodi čokolade, Nutellu, Ferrero Rocher i Kinder. Ferrero otkupljuje oko trećine cjelokupnog turskog usjeva. Mora to raditi. Količina Nutelle koju proizvedu svake godine teži isto koliko i Empire State Building, oko 365.000 tona.

Na web stranici kompanija Ferrero, koja sama ne uzgaja niti prodaje orašaste plodove, piše: "Određivanje porijekla je ključno za osiguravanje standarda kvalitete proizvodnje i proizvoda."

Kompanija je saopštila ranije da će nastojati da odredi porijeklo svih segmenata svojih proizvoda 100% do 2020. Međutim, prema poslednjem objavljenom izvještaju ta stopa iznosi samo 39 posto.

Radeći dijelom s nevladinim organizacijama i drugim agencijama, Ferrero takođe obučava uzgajivače, radnike na farmama, ugovarače rada, trgovce, posrednike i druge u zajednici, poput seoskih čelnika, kako bi postali svjesniji o tome kako sektor može biti održiviji. To uključuje obuku o pravima radnika, s posebnim naglaskom na izbjegavanje dječijeg rada. Kompanija se trudi da u svoje programe obuke uključi žene i poljoprivrednice.

Ferrero kaže da je u programu do sada učestvovalo više od 42.000 poljoprivrednika. To je otprilike desetina od 400.000 koliko ih ima u Turskoj.

Međutim, ostaje pitanje koliko kompanija može biti sigurna da lješnjake ne ubiru djeca.

U rijetkom intervju, jedan od članova menadžmenta kompanije, Bamsi Akin, koji je generalni menadžer za Ferrero Hazelnut Company u Turskoj rekao je da ne žele "imati posla s bilo kojim proizvodom koji je stečen na ilegalan način".

"Mi ispunjavamo našu ulogu u poboljšanju društvenih praksi sa obukama. Ali je pitanje da li je sistem potpuno čist. Mislim da vam to niko ne bi znao reći u ovom trenutku", kazao je Akin.

Kada je upitan o trgovcima i posrednicima u prodaji koji kažu da ih Ferrero ne pita o izvoru lješnjaka, Akin je rekao da "mi uopšte ne postavljamo pitanja već imamo alate kojima možemo utvrditi odakle nešto potiče."

"Prije nego što je sezona počela, mi smo razgovarali s njima (trgovcima) i dali smo im do znanja koje imamo zahtjeve što se tiče određenih društvenih praksi. Ferrero ima imena posrednika i može objaviti listu", objasnio je on.

Što se tiče tvrdnje o porijeklu proizvoda objavljenoj na web stranici kompanije kazao je da je "Ferrero uvijek iskren na potrošačkoj stranici."

Pored puta, ispod svoje plantaže koja se nadvija nad Crnim morem, poljoprivrednik Kazim Yaman posmatra 12-godišnjeg Mustafu kako prazni još jednu tešku vreću punu lješnjaka.

"Neki dan sam vidio oca kako stavlja vreću, veoma tešku vreću, na ramena djeteta. Pitao sam ga: "Šta to radiš?", a on mi je odgovorio: "Neka ga, neka se navikava"", kazao je on s velikim žaljenjem.

Yaman kaže da ga je Ferrero pozvao da učestvuje u programu Farming Values, ali on je to odbio. Kao i mnogi drugi uzgajivači, i on pripada starijoj generaciji - on je u svojim 60-ima - što znači da je nepovjerljiv prema promjenama.

On kaže da se "lanac ne može prekinuti naporima jedne ili dvije osobe, ali s vremenom će se možda taj lanac prekinuti."

U međuvremenu, još jedna porodica kurdskih berača useljava u sićušnu drvenu baraku bez struje koja će naredni mjesec biti dom za šest osoba - majka, odrasli sin, dvije odrasle kćerke i dvoje manje djece.

Kada je majka Ayse upitana koliko često jede čokoladu s lješnjacima kazala je da joj se ne sviđa.

"To je zbog patnje i jada koji povezujem sa tim proizvodom. Ne želim ni da ga vidim", kazala je ona.