Da naslovna konstatacija ne predstavlja nikakvo preuveličavanje dokazuju zvanični podaci SIPA o tome koliko je izvještaja podneseno za krivično djelo pranje para. Posljednji zvanični podaci odnose se na 2015. godinu, u kojoj je ova bh. agencija podnijela tek četiri izvještaja protiv 18 fizičkih i deset pravnih lica i jednu dopunu izvještaja protiv tri fizička i dva pravna lica, a koji se sumnjiče za pranje novca i druga krivična djela. U 2014. godini podnijeli su šest izvještaja protiv 26 fizičkih i sedam pravnih lica i dvije dopune izvještaja protiv 12 fizičkih i tri pravna lica, u 2013. godini sedam izvještaja protiv 34 fizička i 12 pravnih lica itd. Prema nezvaničnim informacijama do kojih je došao portal eTrafika, do značajnijeg napretka nije došlo ni u posljednje tri godine.

Dalje, većina kantonalnih i okružnih tužilaštava u BiH do danas nije podigla nijednu optužnicu za pranje para, što je takođe vidljivo iz zvaničnih podataka,  što je najjači dokaz da je borba protiv pomenutog krivičnog djela tek u početnoj fazi dok su kriminalci, sa druge strane, na vrlo visokom nivou u odnosnu na institucije BiH i entiteta. To im, tako, daje ogromnu prednost i u periodu koji je pred nama.

Pranje novca u domaćem zakonodavstvu
Pranje novca je svako prikrivanje novca ili imovine koje potiče iz krivičnog djela. U suštini, ono je proces kojim kriminalci pokušavaju prikriti istinsko porijeklo i vlasništvo imovine koja je stečena kriminalnim aktivnostima. Pomenuto krivično djelo je propisano u svim krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini i to: član 209. Krivičnog zakona BiH, član 272. Krivičnog zakona Federacije BiH, član 280. Krivičnog zakona Republike Srpske te član 265. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH.

Činjenje svih oblika organizovanog kriminala za krajnji rezultat ima sticanje novčanih sredstava koji se potom ubacuju u legalne novčane tokove. Dakle, posljednja faza je uvijek tzv. pranje novca. Prema podacima Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), praćene novčane transakcije u BiH povezane sa djelovanjem organizovanih kriminalnih grupa otkrivaju da se finansijska dobit stečena nelegalnim putem najčešće legalizuje kupovinom nekretnina i participiranjem u izgradnji građevinskih i drugih objekata, a u nekim slučajevima novčanim transakcijama u inostranstvo.

Prema istim podacima, više kriminalnih osoba porijeklom sa prostora BiH stalno je nastanjeno u inostranstvu gdje se bave nezakonitim aktivnostima koje donose visoku novčanu dobit, a dio tako stečenog novca ulažu u kupovinu nekretnina u našoj zemlji.

Najčešće zloupotrebljavane poslovne aktivnosti su osnivanje fiktivnih firmi koje učestvuju u, takođe, fiktivnim pravnim poslovima, a kroz zloupotrebu bankarskog sektora. Kroz bankarski sistem, novac se uglavnom ulaže u kupovinu nekretnina ili za otvaranje firmi i kupovinu opreme, plaćanje roba i usluga, a jedan dio se podiže u gotovini, a radi kupovine nekretnina ili trošenja tog novca na, na primjer, skupu garderobu, putovanja i sl.

Najveći problem sa kojima se susreću organi koji se bave ovom borbom jesu pozajmice novčanih sredstava iz inostranstva koje, prije svega, dolaze iz država arapskog svijeta ali i iz drugih država a nad kojima kontrolni organi BiH i entiteta nemaju nikakvu kontrolu. Samim tim ne mogu utvrditi ni porijeklo tog novca iako im je jasno da se ne radi o pozajmicama već o nekim drugim pravnim poslovima čiju cilj i svrhu je nemoguće utvrditi. U svim izvještajima, kako međunarodnih tako i domaćih institucija, ovaj problem se spominje kao ključni ali zbog nepostojanja sinhronizovanosti različitih nivoa vlasti još ništa nije po ovom pitanju urađeno niti pretočeno u zakonske norme.

SIPA ima konkretne podatke da se domaći privrednici i političari najčešće služe pomenutom rupom u primjeni Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma kako bi prikrili svoje stvarno imovinsko stanje i pravne poslove sa novcem za koje ne posjeduju porijeklo a koje najčešće proističe iz koruptivnih krivičnih djela.

Neusaglašeni zakoni
Nelikvidnost velikog broja pravnih subjekata u BiH dovodi do blažeg gledanja na negativne efekte ulaska “prljavog” novca u privredu (gotovina se ubacuje putem pozajmica, fiktivnih poslovnih odnosa i sl.) ali pored navedenog na ruke kriminalnih grupa koje se bave pranjem novca ide i veliki broj različitih propisa na raznim nivoima vlasti u BiH (državni, entitetski, kantonalni u Federaciji BiH) koji se vrlo često razlikuju odnosno nisu ujednačeni. Prije svih, riječ je o zakonima u vezi direktnih poreza, zakonima u oblasti tržišta kapitala, oblasti bankarskog poslovanja, zakonima u oblasti otkrivanja i tretiranja imovine stečene krivičnim djelom, zakonima o deviznom poslovanju itd. Otežavajuću okolnost predstavlja i više nivoa državne organizacije BiH sa podjeljenim nadležnostima.

Takođe, i nepostojanje jedinstvenog registra nepokretnosti u Srpskoj značajno utiče na efikasnog borbe protiv pranja para jer se na jednom mjestu ne može vidjeti koliko određeno fizičko lice posjeduje nekretnina u Republici Srpskoj.

Problem predstavlja i labilni bankarski sistem odnosno slaba kontrola identiteta stranaka koji učestvuju u pravnom poslu te slabe provjere vjerodostojnosti priložene dokumentacije prilikom ostvarivanja određenog pravnog posla, prije svega pozajmica.

Nepostojanje jedinstvene evidencije odnosno registra tekućih računa u BiH isto predstavlja jednu od većih prepreka u ovoj borbi. I značajne međunarodne organizacije kao što je FATF (Financial Action Task Force on Money Laundering) insistiraju da BiH odmah donose ovaj registar kako bi se na jednom mjestu mogli provjeriti svi tekući računi fizičkih lica, kako domaćih tako i stranih državljana. Uočeno je da domaće banke olako otvaraju tekuće i devizne račune stranim licima odnosno nerezidentima što svakako utiče na povećan rizik od pranja novca u svim zemljama pa tako i u BiH.

Dalje, internet bankarstvo nije dovoljno pravno regulisano i kriminalnim grupama i profesionalnim peračima para ostavlja dovoljno prostora za prebacivanje gotovinskih novčanih sredstva u zonu e-bankarstva pomoću anonimnih kanala za ulaganje novca stečenog iz nelegalnih aktivnosti. Ovu vrstu trgovanja odlikuje nedostatak zakonske regulative i nadzora nad istim, a ona takođe korisniku nudi i visok stepen anonimnosti.

Vrlo je česta pojava da sumnjiva novčana sredstva koja se peru u BiH potiču iz off shore zona te da se novac stečen različitim oblicima kriminala u BiH transferiše prema računima u off shore zonama. Pored informacijma dostupnih od strane SIPA primjećeni su transferi novčanih sredstava, za koja postoji određen stepen sumnje u vezi zakonitog porijekla, iz ili prema Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Ruskoj Federaciji, Litvaniji, Velikoj Britaniji, Djevičanskim Ostrvima, Švajcarskoj, SAD (Delaware, Panama Sity), Makedoniji, Austriji, Luksemburgu, Kipru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Lihtenštajnu, Crnoj Gori, Turskoj i Švedskoj.

BiH za razliku od svih država EU, pa tako i susjedne Hrvatske, nije uvela porez na novčane transakcije prema off shore zonama što ovu zemlju naročito čini atraktivnom za poslovanje sa poreskim rajevima i off shore zonama a što bi trebalo učiniti entiteskim zakonima koji regulišu porez na dobit. Kod nas je česta pojava da su off shore firme pojavljuju kao osnivači pravnih lica u BiH što bi trebalo preciznije regulisati zakonskim odredbama jer se na ovaj nači kao osnivači pravnih lica pojavljuju firme ili pojedinci čije se porijeklo novca ni teoretski ne može dokazati. Kako bi se ovo spriječilo neophodno je formiranje registra stvarnih vlasnika pravnih lica što je biH po međunarodnim obavezama i preporukama FATF-a bila obavezna davno uraditi a navedeni registar tek je u početnoj fazi izrade i nije realno očekivati da on bude završen u narednih nekoliko godina.

Iako prema zvaničnim podacima kod nas ne postoje kriminalne grupe specijalizovane za pranje novca, mnogi stručnjaci iz ove oblasti tvrde da na prostoru BiH postoje dobro organizovane grupe koje kriminalcima vrše usluge pranja novca. Uglavnom je riječ o biznismenima koji imaju velike legalne prihode pa je kod njih teško utvrditi da li se radi o novcu stečenom leganim putem ili novcu koji oni peru uz određenu proviziju kriminalnim grupama. Sve više je sumnje da su banke u BiH, ili pojedini službenici u bankama, duboko povezane sa peračima para a što se pokazalo i u određenim državama Evropske unije. Najviše o tome govore afere sa njemačkim, estonskim i određenim brojem skandinavskih banaka.

Podršku pranju novca u BiH svakako pruža i nedonošenje potrebne podzakonske regulative pa tako imamo slučaj da advokati, notari, agencije za prodaju nekretnina i drugi subjekti Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma ne učestvuju dovoljno u sprovođenju zakona, tako da kriminalci zajedno sa navedenim subjektima često koriste ove zakonske rupe. Da bi se navedeno spriječilo neophodne je do kraja ispoštovati ovaj Zakon a koji je predvidio donošenje posebnih pravilnika za svaku od navedenih profesija kako bi se definisale njihove obaveze ali i sankcije za nesprovođenje obaveza koje je Zakon predvidio.cap