Iako je teško odrediti neki tačan momenat kada sam talenat prepoznao, negdje za vrijeme srednje škole sam prvi put počeo crtati mimo nastave, mimo onoga što se mora za ocjenu. Za vlastito zadovoljstvo. I svidjelo mi se kako radovi izgledaju, a i kako se ja osjećam dok ih radim. I od tada nisam prestao sa crtanjem, kazuje u razgovoru Boban Rajković, dvadesetčetvorogodišnji mladić iz Kostajnice.

Kazuje ovaj svojevrsni umjetnik da se nije školovao za ovaj vid umjetnosti, niti je prolazio obuke i kurseve da bi usavršio tehniku crtanja grafitnom olovkom, odnosno da je samouk.

"Moje napredovanje je posljedica mnogih pokušaja i grešaka, ali i nebrojenih video-zapisa koje sam pogledao na YouTubeu, gdje umjetnici iz cijelog svijeta dijele svoje znanje i vještinu", pojašnjava Boban.

Glavni motiv pri stvaranju mu je bio i ostao ljudsko lice i, kako navodi, crtanje portreta je nešto u čemu istinski uživa. Na naše pitanje koja je to linija koja stvara obris za cijelu sliku, šta je ono što prvo nacrta kada sjedne ispred komada bijelog papira, Boban kazuje da su to oči.

"Uvijek prvo oči. Ne znam da li je to pravilno i ima li smisla sa neke tehničke strane, ali ja nikad nisam krenuo od nečeg drugog. Kada su portreti u pitanju, naravno. Kažu da su oči ogledalo duše i ja mislim da je to tačno. Iz tog razloga, ako oči pogrešno prikažem, ako to nije pogled te osobe, onda cijeli portret pada u vodu i gubi smisao. Tako da je bolje pogriješiti na početku nego negdje pri kraju, jer sve ostalo se da popraviti u određenoj mjeri, ali oči ne", siguran je Boban.

Pored tehnike crtanja grafitnom olovkom portreta poznatih, ali i manje poznatih ljudi, te ponekog pejzaža, oprobao se samouki umjetnik i u nekim drugim tehnikama.

"U zadnje vrijeme dosta više koristim ugljenu olovku, ali to je u suštini ista tehnika, razlike su suptilne, ugljen postiže veću tamnoću, a nema odsjaj, za razliku od grafita. Takođe, crtam i bijelom kredom na crnom papiru, dobar dio skorašnjih radova odrađen je tom tehnikom", pripovijeda Boban.

Krize u umjetničkom djelovanju su sastavni dio stvaranja, te ovaj majstor sa grafitnom olovkom u ruci kao osnovnim alatom kazuje da ima trenutaka kada baca papir na kojem je počeo raditi i uzima naredni da bi stvarao iznova.

"Ima momenata kada jednostavno ruka ne sluša. I džaba sva volja i želja da se nešto nacrta. Ali mogu reći da je takvih momenata sve manje. Srećom", ponosan je Boban.

Na naše pitanje da li mu je crtanje na papiru hobi ili ipak ima i obrise posla kojim se želi i može baviti, odnosno radi li portrete samo za svoju dušu ili ima i situacija kada ljudi žele da nacrta portret njima važne osobe, kazuje da su mu crteži grafitnom olovkom i ostalim tehnikama doskoro bili samo hobi, ali da je čvrsto odlučio da svoju umjetničku crtu pretvori u nešto od čega može živjeti.

"Mislim da sam i na dobrom putu u svom naumu, jer je sve veća potražnja za mojim portretima iz inostranstva - mojih crteža ima u Švajcarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi, Srbiji, Hrvatskoj… A u inostranstvu se to može bolje i naplatiti, naravno", pojašnjava Boban.

Godine 2017. ovaj mladi umjetnik imao je izložbu svojih dotadašnjih radova, zajedno sa koleginicom Anom Karan.

"Da, to je bila prva izložba mojih radova. Jedna jako lijepa uspomena i bitan događaj u mom životu. Jer, kad je izložba otvorena, kada su ljudi počeli gledati crteže, zapitkivati, hvaliti… pomislio sam, da, ovo je ono kako hoću da živim i kako želim da se osjećam do kraja života. U planu je bila izložba u Cirihu, 13. i 14. marta, ali je otkazana zbog sveprisutnog virusa korona. Odnosno, odgođena je, ali još ne znam kada će biti održana, možda na jesen",  priča Boban.

Za kraj razgovora dodaje da ljudi na našim prostorima ne prepoznaju i ne cijene umjetnost.

"Heh, za jedno područje koje je iznjedrilo toliko umjetnika, u svim sferama umjetnosti, mislim da ona nije dovoljno prepoznata. Ali s druge strane, kada se uzmu u obzir ekonomske i političke prilike kod nas, ugodno je iznenađenje da postoji ikakav interes za umjetnost", zaključuje Boban.