Usvom svjedočenju, detaljno je opisala iskustva koja su obilježila njen boravak u ovom svetom mjestu od svakodnevnih rituala, susreta s monasima, do unutrašnjih promjena koje je doživjela.

Njena priča o vremenu provedenom na Ostrogu osvijetljava snagu vjere i značaj duhovnog mira u izazovnim vremenima.

– Nekada sam mnogo smirenija prelazila put do Ostroga, a sada sa svakim pređenim kilometrom množe se moje nedoumice, a sumnje me svom silinom razdiru. Nisam li požurila? Neće li moje prisustvo biti neka vrsta smetnje monaškom spokojstvu? Neću li im poremetiti dugo sticani i spolja ničim ometani mir? Možda će moje prisustvo doživjeti kao čin svetogrđa ili jeres što se nepripremljena priklanjam jednom životu izvan svih klišea. Glava mi je puna različitih pitanja koja sebi postavljam, a odgovor je samo jedan: ostati doslijedna, iskoristiti na najbolji način blagoslov za boravak u manastiru koji sam već dobila – rekla je Biljana, pa dodala:

– Ni ove godine nisam mogla da se oduprem “pozivu” manastira, ovog duhovnog majdana molitvenog središta. Uvijek mu se odazivam. Ostrog je za mene mistika, tajanstvenost koja privlači pa čini da uvijek razmišljam o njemu i čekam sljedeći put kada ću “čuti” poziv i krenuti put Ostroga.

Biljana je istakla da je po svaku cijenu željela da živi kao monahinja po tipicima koje propisuje manastir.

– Upozorenja su stizala sa više strana da život monaha nije zaodjenut fascinacijama, već da je to askeza u najtežem obliku, da su uslovi surovi za mirjane (oni koji nisu sveštena lica). Nisam se obazirala, jer sam po svaku cijenu željela da živim kao monahinja po tipicima koje propisuje manastir. (Vrijeme će pokazati da su pod Ostrogom oni najstroži) – rekla je Biljana, pa dodala:

– Blagoslov za boravak u ovoj velikoj svetinji doživjela sam kao dar s neba, jer je velika sreća ovdje biti samo jedan dan. Četrdeset dana koliko ću provesti pod Ostrogom velika je Božja milost i za mene neizreciva sreća.

Kako je izgledao dolazak u keliju?

– Konačno stižem. Ulazim u veliku manastirsku portu i upućujem se Donjem manastiru. Očekujem od Boga nadahnuće. Treba da prikupim snagu za jedan novi život vrlo surov i pun odricanja, ali moja odluka da ostanem je neopoziva – rekla je Biljana, pa dodala:

– Početak je marta. Pod Ostrogom je vrlo hladno. Malo je vjernika. Na bogosluženju su monasi, dakle domaćini, čiji ću član bratstva uskoro postati. Molim Boga da mi da snagu da izdržim i prebrodim sva iskušenja do kojih će doći. Monasi ne obraćaju pažnju na mene misleći da sam jedna od mnogobrojnih poklonika koji ovdje dolaze.

Biljana kaže da je nakon toga dobila zaduženje za posao što se na riječniku monaha zove poslušanje.

– Javljam se starješini manastira, igumanu, čovjeku rijetke duhovne snage. Određuje mi keliju u kojoj ću živjeti za vrijeme boravka pod Ostrogom. Dobijam zaduženje za posao što se na riječniku monaha zove poslušanje – priča Biljana, pa dodaje:

– Ulazim u svoju keliju. Prostorija je taman dovoljna za krevet i peć. S mukom bi nekako, mogli da se smjeste sto i stolica. Djevojka zadužena za čišćenje i održavanje manastirskih prostorija nije iz redova monaha. Poželjevši mi prijatan boravak u manastiru, napušta me.

Bez obzira na sve, Biljana je čvrsto odlučila da sve izdrži.

– Posmatram keliju. Kakva skromna prostorija! Na krevetu nema dušeka. Preko dasaka na kojima ću spavati prebačeno je samo jedno ćebe. Tako, dakle, spavaju monasi. Nema nikakvih udobnosti. O prostirkama na podu i zavjesama ni govora. Misli su mi zbrkane, ali sam čvrsto riješena da sve izdržim – rekla je Biljana.

Večera

– Poslije večernje službe odlazim na večeru. Sedamnaest je časova i vrijeme je za jedan od dva obroka koliko ih ukupno ima. Pokazuju mi moje mjesto za ogromnim mermernim trpezarijskim stolom. Na njemu su tanjiri od rosfraja, činije sa rijetkom čorbom od boranije na kojoj ne vidim ni kap masnoće, ali je na stolu boca s maslinovim uljem koje svako može da koristi po želji. U korpicama je bijeli i crni hljeb – rekla je Biljana, pa dodala:

– Poslije čorbe dobijamo zelene i crne masline, vrlo krupne i ukusne, donesene sa Hilandara. Kada nije post, na stolu se nađe sir, kajmak i ponekad parče pite. Nestašica mlijeka i ovdje se osjeća.

Biljana kaže da se sa jelom počinje kada uđe jeromonah.

– Sa jelom se počinje kada uđe jeromonah. U dubokoj tišini, pognutih glava sluša se njegova kratka molitva koja sadrži zahvalnost Bogu za trpezu. Na njegov znak i uz blagoslov počinje se sa jelom – rekla je Biljana, pa dodala:

– Jede se na brzinu. Nema gustiranja, jer bi to bilo stomakougađanje što je za monahe veliki grijeh. Obrok traje petnaestak minuta kada će zvono označiti kraj objeda. Dok traje ručak i večera, monah-iskušenik čita dijelove iz Svetog pisma, knjige Bogom otkrivene i Duhom svetim nadahnute.

Da li će mi se obraćati?

– Osjećam skrivene upitne poglede na sebi. Procjenjuju me. Da li će mi se obraćati? Oni, uglavnom, ćute. Ni međusobno mnogo ne razgovaraju. Malo govore i kada je dogovor oko posla u pitanju. Nepovjerljivi su prema nepoznatima i nedobronamjernima. Molitva i ćutanje su vrline kojima se priklanjaju.

Večernji mir

– Izlazim u manastirsku portu. Dan je na izmaku. Široko otvorenih očiju posmatram njegov smiraj. Prilazim ogradi. Manastir je na velikoj nadmorskoj visini. Dišem punim plućima – rekla je Biljana, pa dodala:

– Kasno mi je da idem u Gornji manastir da se poklonim Svecu. Treba preći tri kilometra do njega. Hodanje otežava veliki uspon, ali to ne spriječava vjernike da neki pješke, a neki na koljenima prevale to rastojanje. Ljudi različito iskazuju svoje poštovanje.

Biljana ističe da se u tom trenutku čuje samo tišina.

– Manastir tone u tišinu. Čuje se samo još poneki prigušen glas. Pored mene promakne poneki monah, ćutljiv, zagledan i u pripremama za duge noćne molitve – rekla je Biljana, pa dodala:

– A onda zavlada duboki mir. Sama sam sa svojim mislima. Prija mi ova apostolska samoća. Ushićena sam. Kako bih željela da u svoj svijet ponesem ovaj sklad i smisao za naše prilike nepostojeći.

“Suze mi naviru, ali…”

– Monasi su u svojim kelijama. Mole se. Kao dalek odjek kroz neki odškrinut prozor dopiru do mene dijelovi molitve. Ispunjava me osjećanje od koga mi se neka milina razliva po čitavom tijelu. Suze mi naviru, ali ne znam zašto – rekla je Biljana, pa dodala:

– Vraćam se u keliju. Sa bilježnicom na krilu slažem prve utiske. Počinjem i sa čitanjem. Uzimam jednu iz gomile knjiga koje sam dobila da pročitam. Želim mnogo toga da saznam što mi je, ne mojom voljom, uskraćeno u mladosti i tokom školovanja.

Novi dan

– Svakog jutra u pet časova, u samo praskozorje, oglašavaju se manastirska zvona. To je jedino remećenje bogovske tišine u ovoj svetinji. Vrijeme je za jutarnju službu. Nenaviknuta da ležim na daskama nisam mogla zaspati čitavu noć, ali radoznalo posmatram prve nagovještaje jutra u manastiru – rekla je Biljana, pa dodala:

– Ne znam da li su moji domaćini pretpostavili šta se sa mnom dešavalo u toku noći, ali bila sam prijatno iznenađena vidjevši da mi unose dušek, sto i stolicu. Mnogo sam im zahvalna. U tamo nekom svom životu nikada nisam cijenila ovo što sada unose u moju keliju. Nasmijah se sebi.

Biljana priča da joj je dodijeljena monahinja od koje je mnogo naučila.

– Na poslušanje dodijeljena sam divnoj monahinji, strpljivoj, ljubaznoj. Mnogo sam od nje naučila. Biću joj pomoć oko održavanja zelenih površina u manastiru i oko podjele poklona koji svakodnevno pristižu – rekla je Biljana, pa dodala:

– Ona je nekada pripadala stručnom timu u velikom beogradskom preduzeću. Cijenjena, poštovana, ali odlazi u crkvu kad se nije smjelo. I jednog dana, kada je ljubav prema Bogu odnijela prevagu, upućuje se pod Ostrog. To je njena životna priča.

Biljana kaže da bi se najradije opredijelila za čuvanje jaganjaca.

– Niko me nije pitao kakvo poslušanje želim, a da su to učinili, odmah bih se opredijelila za čuvanje jaganjaca u velikom stadu. Rasule se ovce i jaganjci kao biseri po okolnim brežuljcima. Nekada uletim među njih pa ne znam koje bih prije pomazila – rekla je Biljana, pa dodala:

– Kada je riječ o ovome treba znati da monasi jedu meso samo četiri puta godišnje, a mnogi ni tada. Jaganjce dobije na poklon Bogoslovija na Cetinju za mlade buduće teologe.

Rad i trpljenje

– I tako svakoga dana, sa poljoprivrednim alatkama na ramenu, odlazim na posao. Radim predano. Osjećam da me i dalje krišom posmatraju, odmjeravaju, procjenjuju o čemu će mi kasnije reći. Nastojim da im se približim – rekla je Biljana, pa dodala:

– Monasi rade i ćute. Niko ni riječ da izusti, a ako baš insistirate na nečemu, odgovoriće vam. Sreća je biti sa njima. Mnogo su mudri. Rijetko ćete naići na neobrazovanog monaha. Htjela bih da zabilježim mnogo toga što kažu, ali na svoj novi posao ne nosim bilježnicu.

Biljana priča da svi monasi rade u crnim mantijama, iako sunce žestoko peče.

– Na visini na kojoj se manastir nalazi sunce nekada žestoko peče, a monasi rade u crnim mantijama. Sve monahinje imaju pokrivene glave. Nikome, međutim, ne pada na pamet da se na vrućini raskomoti ili potraži čašu vode. Trpljenje u svakom pogledu je način njihovog života, ali trpljenje bez roptanja – rekla je Biljana, pa dodala:

– Biti sa monasima je uzvišen čin. Nose radost u duši i očima. To su zaljubljenici pobjede dobrog nad zlim. Poznati su po blagosti i po tome što ste uvijek u pravu. Nikada vam se neće suprotstaviti, jer pokazivanje pameti je gordost što je veliki grijeh. Puštaju vas da sami dolazite do zaključaka, bez ubjeđivanja, ili neke prisile kakav je slučaj u drugim vjerama. To je samo dio ljepote naše vjere.

“Sićušni, neznalice i grešnici”

– Monasi za sebe kažu da su niko, sićušni, neznalice, grešnici i da žive milošću Božjom. Zapanjuje pretjerana skromnost tih pametnih i školovanih ljudi pred kojima sam se često osjećala, što neko reče “kao da sam potekla od amebe” – rekla je Biljana, pa dodala:

– Monahinja kod koje sam na poslušanju je jedna od najstarijih. Provele smo mnogo časova ne progovorivši. U početku me je to zbunjivalo, a onda sam i sama shvatila da smo samo u ćutanju okrenuti sebi, a za bliskost sa samim sobom potrebni su dugi časovi u tišini.

Biljana je mnogo naučila od monahinje kojoj je dodijeljena.

– Mnogo sam od nje naučila. U rijetkim časovima kada se nije molila, pokušavala je da mi ukaže na to da je zlo dio naše prirode. Govorila je da je lako biti zao, jer to ne iziskuje nikakav napor, ni otpor, a da dobro predstavlja usamljenički, težak put često neshvaćen. To je put na kome se posrće i njega prihvataju samo jaki i svjesni, jer dobrota kao i ljubav traži ogromnu duhovnu snagu, uzdržanost i promišljenost – rekla je Biljana, pa dodala:

– Tako je lijepo umjela da govori o ljudskom srcu kao o mjestu na kome se povezuju misli i emocije u harmoničnu cjelinu i stapaju u nešto mnogo veće, pa je to prava i najdublja čovjekova suština. Nikada se nije smijala, ali su to njene oči činile. U njima su se ogledala sva njena raspoloženja.

Poklonici

– Kažu da su posjete pokazatelj vrijednosti jednog manastira. Ako je to tačno, onda je Ostrog na prvom mjestu. Ljudi iz cijelog svijeta i različitih vjera dolaze da se poklone svecu. Nije rijedak slučaj da sretnete Turke, Arape, Šiptare, katolike iz cijelog svijeta – priča Biljana, pa dodaje:

– Motivi posjeta su različiti. Neki svrate da na brzinu dožive čudo (obično se vraćaju s mora), neki da zavire u ono tajnovito, nedokučivo, da donekle zadovolje svoju upitanost, ali mnogi traže utočište za poljuljanu nadu ili da okrijepe dušu. To su pravi poklonici. Oni u molitvama traže rejšenje za svoje nedoumice ili nesreću.

Neobična molba grupe mladića

– Monah koji je dežurao kraj Svečeva odra ispričao mi je o neobičnoj molbi grupe mladića koji su tražili blagoslov da mogu ići u krađu u Italiju. Nisu mogli da shvate sveštenikovo odbijanje, jer “ne kradu u svojoj zemlji”. Osim molbi za zdravlje i sreću, ljudi se najčešće, u ova krizna vremena, mole za posao, za više para – kaže Biljana, pa dodaje:

– Ostrog je najbogatiji manastir na Balkanu. Rijeka ljudi koji dolaze da se poklone Svečevim moštima, teče bez prestanka. Nekada iz čitave zemlje dođe dnevno i po sedamdeset autobusa. Svi donose novac i poklone, ali manastir malo od toga ostavlja sebi.

Biljana ističe da monasi u Ostrogu žive po najstrožim tipicima.

– Poznati su po tome što žive po najstrožim tipicima, pa gotovo sve poklone dijele drugim manastirima, crkvama, Bogosloviji na Cetinju, sirotinji u Republici Srpskoj, Banjaluci, Hercegovini. Vidjela sam puno izbjegličkih porodica sa Kosova koje su bile zbrinute i upućene dalje, jer su druge već čekale na pomoć. Kada je već o tome riječ, rekoše mi da jednu trećinu ukupnih troškova Bogoslovije na Cetinju snosi manastir Ostrog. Sirotinja dobija mnogo poklona: od ćebadi, posteljine, odjeće, obuće, do veša i čarapa. Iguman se trudi da svako dobije i određenu količinu novca za put ili neke druge potrebe – rekla je Biljana, pa dodala:

– Nešto postaje običaj, a to je da ožalošćene porodice čija djeca, obično mladići i djevojke, poginu u saobraćajnoj nesreći njihovu sasvim novu garderobu poklone manastiru. Imala sam prilike da vidim haljine, jakne, mantile najpoznatijih svjetskih kreatora.

Ujednačena starosna struktura

– Starosna struktura monaha pod Ostrogom je prilično ujednačena. Mladi monasi su uglavnom, u Jovan-Dolu, skitu kraj Nikšića, a monahinje u manastiru Piperima. Među starijima pod Ostrogom je bila samo jedna mlada koja je prije monaštva diplomirala na Ekonomskom fakultetu. Ona radi na manastirskom kompjuteru. Upoznala sam dvije mlade monahinje (internista i kardiolog). Plijene jednostavnošću. Zauvijek su raskrstile sa mirjanskim životom. Jednom mi je nepažnjom izletjelo pitanje da li su srećne. Odgovor je stigao istovremeno “da nismo, ne bismo bile ovdje”. Prvi put sam tada vidjela vedar osmijeh na licu monahinja – rekla je Biljana, pa zaključila:

– Ostrog je stecište mladih koji dolaze da se krste u ovoj svetinji. Krštenja su besplatna i obavljaju se na svaka dva časa kada se krsti istovremeno i do trideset mlađih poređanih u polukrug. Lijepo je vidjeti ovaj obred. Po njegovom završetku svi ljube svoje kumove koje su, uglavnom, prvi put u životu vidjeli, jer nisu znali da je kum nezaobilazna ličnost za obred krštenja, prenosi Blic Žena.