Petar Pan, jedan od omiljenih likova iz bajki i vječiti dječak koji može da leti zahvaljujući vilinskoj prašini i srećnim mislima, nedavno je „odletio” s platforme „Dizni plus”, namijenjene djeci mlađoj od sedam godina, zbog, kako su objasnili čelnici ove kompanije, širenja rasističkih sadržaja i neprihvatljivih stereotipa. Zajedno s njim zabranjeni su crtani filmovi „Maza i Lunja” jer podstiču rasne predrasude, kao i „Dambo” zbog promocije surovog odnosa prema divljim životinjama. S repertoara su skinute i „Mačke iz visokog društva” jer afirmišu rasne razlike, kao i „Kralj o džungli” jer predstavlja rasističku karikaturu Afroamerikanaca. Umjesto njih „Dizni” je prošle godine po prvi put uveo LGBT lik – riječ je o biseksualnoj djevojčici koja se pojavljuje u seriji „Sovina kuća” i koja je dominikansko-američkog porijekla. Da li ovo prekrajanje kinematografske istorije u duhu političke korektnosti ima psihološko i kulturološko opravdanje?

Psiholog i psihoterapeut Ana Vlajković ovu akciju smatra čudnom i objašnjava da se svi (crtani) filmovi prave u duhu vremena, pa je naknadno „prekrajanje” duha vremena u duhu političke korektnosti – besmisleno.

– Obrazloženje da se crtani filmovi zabranjuju djeci mlađoj od sedam godina nema psihološko opravdanje jer tako mala djeca i ne primjećuju klasne i rasne razlike među likovima. Njih ta „priča” ne zanima i oni ne obraćaju pažnju – djeca će samo primijetiti da se Maza i Lunja veoma vole, da su svi protiv njih i da sve ima srećan kraj. Oni ne primjećuju ni boju kože Petra Pana jer su zauzeti praćenjem njegovih pustolovina i ne analiziraju rasno porijeklo sijamske mace u filmu „Mačke iz visokog društva” jer je ona dio benda i mačje „bande”. Djeca dobijaju „lekcije” o rasizmu i klasnim razlikama od roditelja koji im, manje ili više suptilno, objašnjavaju s kim (ne)treba da se druže i koga treba da izbjegavaju – objašnjava naša sagovornica i postavlja logično pitanje – Šta je sledeće na udaru cenzorskih makaza?

Posle ovoga kao logično se postavlja i pitanje da li će biti zabranjeni svi filmovi Merilin Monro jer je ona u njima predstavljena kao seksualni objekat. Ili će možda biti sklonjeni svi filmovi o američkom građanskom ratu u kojima se pojavljuju crnci, jer to može da se shvati kao promocija rasizma?

– Kada bi psiholozi analizirali crtane filmove, rijetko koji bi dobio „dozvolu” za emitovanje. Kao prvo, prepuni su nasilja i ubistava – počevši od Vuka i Crvenkape, preko Tri praseta, pa sve do Ivice i Marice. To su veoma nasilne priče koje su se djeci decenijama pričale pred spavanje. Ako filmove prekrajamo u duhu vremenu, da li danas treba dozvoliti crtane filmove u kojima se maćehe prikazuju kao zle i okrutne osobe koje djetetu rade o glavi, kao što su Pepeljuga ili Snežana i sedam patuljaka, jer se sve više ljudi razvodi, a njihova djeca rastu s maćehama? Da li Trnovu Ružicu treba zabraniti jer ona favorizuje priču o pasivnoj ženi, nesposobnoj da sama izađe iz životnih nevolja, kojoj treba muškarac da je spase i vodi kroz život? Ili Malu Sirenu, koja žrtvuje svoj glas da bi bila s voljenim muškarcem jer djevojčicama šalje poruku da treba da ćute i žrtvuju moć govora zbog ljubavi – pita se naša sagovornica i zaključuje da zabranjivanje „Damba” jer on navodno promoviše nasilje nad životinjama predstavlja vrhunac licemerja jer je svijet prepun zooloških vrtova i cirkusa, gdje ove životinje žive u zarobljeništvu i podvrgavaju se torturi.

Doktor Maja Vukadinović, kulturolog i medijski stručnjak, podsjeća da je kompanija „Dizni” uvijek uspostavljala svoja pravila i pratila društvene trendove kada je u pitanju odnos prema dječacima i djevojčicama – ovo nije prvi put da s repertoara skida neke filmove i za njih pronalazi „zamjene”. Međutim, podsjeća ona, ne bi trebalo zaboravljati da su ovi crtaći ekranizacija bajki, pa se postavlja pitanje da li treba da prekrajamo bajke koje čine dio kulturnog nasleđa, a uz koje su odrastale generacije djece.

– Holivudska filmska produkcija, u koju spada i „Diznijeva” kinematografija, uvijek je bila zasnovana na stereotipima i najveći dio publike te stereotipe je prihvatao. Mislim da u 21. vijeku neke stereotipe valja rušiti, ali se uvijek postavlja pitanje na koji način to radimo i da li stereotipi koje se trudimo da srušimo na velikom platnu i dalje postoje u društvu. Da li će se odnos prema rasnim, klasnim i seksualnim razlikama promijeniti ako prekrojimo svaki film ili crtani film u duhu političke korektnosti? Bojim se da neće. Međutim, ne treba zaboraviti da je „Dizni” moćna medijska kompanija koja nije usmjerena samo na američko i zapadno tržište – njena publika su djeca iz cijelog svijeta. Možda su ovi crtani filmovi skinuti s repertoara samo zbog profita, odnosno procjene – tačne ili pogrešne – da se takvi sadržaji ne bi dopali nekim novim klincima – zaključuje naša sagovornica.