Ova djeca znaju samo za TORTU OD BLATA.

Nešto što još nismo čuli i vidjeli, zatekli smo kod porodice Šamanc iz Uzdina. 

„Jedva smo sakupili za kuću, koštala je 1.000 evra”, drhtavim glasom rekla je Marijana, majka šestoro djece, pokazujući objekat za koji bi malo ko pomislio da je nekome potreban, a još manje da bi neko želio da ga kupi.

"Kako li su ranije živjeli ovi mališani?", nameće se pitanje.

„Jedno drugom do uveta”, pomislili smo čim smo kročili na prag trošne kuće porodice Šamanc iz Uzdina kod Kovačice i vidjeli dječicu koja su očima punim tuge stidljivo gledala u nešto za njih potpuno nesvakidašnje – goste.

Istoimena priča autora Žan Filip Aru Vinjona govori o pustolovini porodice u kojoj odrasta šest dječaka i svi se zovu Žan. Da situacija bude još neobičnija i kod porodice Šamanc roditelji su dječici davali slična imena, pa imamo Ivana (2) i Ivanu (4), Dunju (5) i Danijelu (9), Nikolu (10) i Ninu (12).

Njihova priča je, nažalost, daleko od bajke o dječijim pustolovinama. Životna pustolovina ove djece svodi se na borbu za preživljavanje i ne podsjeća nimalo na priče dječijih pisaca. Ovo su djeca koja već sedam godina odrastaju u dva sobička bez struje i vode!

„Svi spavamo u tri kreveta. Nemamo igračke, pa se igramo s blatom”, ispričala je petogodišnja Dunja koja nema kako ni crtane da gleda.

Najstarija Nina, koja ulazi u pubertet, rekla je da joj je najteže što nemaju kupatilo i što se kupaju u koritu, ali ne zbog nje, već zbog mlađih sestara koje joj se nasamo i u povjerenju požale, pa se osjeti grozno. Kaže da često leže zajedno i maštaju... Teško joj pada i što spavaju svi u istoj sobi pošto je ipak, kako kaže, već velika i sramota je da spava sa mamom i tatom.

„Na Ninina leđa je čak i plafon pao, to je ova rupa gore. U stalnom smo strahu. Željela sam ja da imam posao, bolji život i sve drugačije, ali nije mi se dalo. Meni je majka umrla kad sam bila mala, a otac nas je maltretirao, tako da sam imala surovo djetinjstvo i mnogo mi teško pada što i moja djeca odrastaju u ovako užasnim uslovima”, nastavila je majka Marijana.

Iznenadilo nas je i nešto što se rijetko sreće u današnje vrijeme, a to je da nemaju čak ni smart telefon. Za njih je to ogroman luksuz. Dva „starinska” telefona pune kod komšija ili kad se „snađu” za struju koju nemaju zbog velikog duga. Možete samo zamisliti kakvo smo djeci „čudo” bili mi kad smo se pojavili s najnovijim telefonima i fotoaparatom.

„Bude mnogo teških dana, nekad ne bude ni za hljeba. Nemamo čak ni stolice, tj. imamo jednu, pa neko stoji dok jedemo, a neko sjedi. Ali borimo se zbog djece, oni su nam sve. Nikad nisam željela po kafićima da idem ili sebi da kupim nešto, samo mi je oni da su srećni. Muž Ivica čuva krave i radi u štali kad god ima posla, bar neki dinar pored socijalne pomoći i dječijeg dodatka da namaknemo”, dodala je Marijana koja, vidi se po vaspitanju i čistoći djece, jako lijepo brine o njima.

Devetogodišnju Danijelu upitali smo i da li ima neka poznata ličnost koju voli. „Drugaricu”, bio je njen pomalo zbunjen odgovor. Još više smo bili zbunjeni mi dok nismo shvatili da je njoj sve to što pitamo neki dalek i nepoznat svijet, te da je logično odgovorila da voli „poznatu ličnost” koju jedino i zna, a to je njena drugarica.

Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pokreće veliku akciju pomoći za porodicu Šamanc u nadi da će uz pomoć donatora uspjeti da novom kućom usreći šestoro divnih mališana!

Pomozite da tugu na njihovom licu zamijenimo osmjesima, od uveta do uveta!