Kosa je prema dostupnim podacima najstariji stanovnik u opštini, a uprkos teškom životu 12. aprila proslavila je 99. rođendan, u za svoje godine dosta dobrom zdravstvenom stanju.

 

- Progurah i godinu ovog Božijeg čuda koje nazvaše korona. Za ovih mojih evo već punih 99 ljeta bivalo je raznih boleština, ali, čini mi se, nijedna nije bila opasna kao ova. Ja se ne bojim za sebe, ali strahujem za mlađe u mojoj porodici, koja je od našeg posljednjeg “viđenja” u vašim novinama krajem juna 2019. postala brojnija za tri člana. Dobila sam, Bogu milosnom hvala, jednog praunuka i dva čukununučeta pa sada oko sebe od dva sina i tri kćerke imam 12 unuka, 20 praunuka i sedmoro čukununučadi - ponosna je Kosa.

 

Daleko od toga da je imala ugodan život. Naprotiv, kaže, bio je težak i mukotrpan od rane mladosti.

 

- Rano je ostala bez oca i morala orati, kopati i obavljati druge poslove na selu. Nije mi bilo bolje ni kod Perovića, u koje sam došla sa 20 godina. Moj Milivoje bio je dobar čovjek, pazio me je i mazio, ali je umro mlad, u 43. godini života od posljedica ranjavanja u Drugom svjetskom ratu - prisjeća se Kosa.

 

Sve to bio je razlog da je, kako kaže, uz to što je rodila tri kćerke i dva sina, kad je u pitanju rad, bila i žensko i muško.

 

- Prvu kćerku rodila sam 1944, a najmlađe dijete, sina Marinka 1950. i sada sam na njegovim penzionerskim rukama. Ostali su iz porodične kuće otišli svojim putevima. Dođu da me posjete, ali Marinko me hrani i oblači. On mi obezbjeđuje i donosi drva, loži prvu vatru, skuva kafu uz koju uvijek popričamo. O čemu, nego o prošlosti - priča baka Kosa.

 

Prisjeća se i kako su Perovići u koje se udala bili dobri domaćini i nekad imali i po 200 koza, 100 ovaca i nemali broj ostale stoke, koju su hranili sa oko 300 dunuma zemlje.

 

- Drugi veliki rat sve je to odnio i ja sam uz bolesnog supruga Milivoja i bez kuće morala othraniti petoro djece. U toj misiji znala sam na leđima sa pijace u Vlasenici donijeti i po 30 kilograma žita, uglavnom kukuruza, od čijeg brašna je bila naša osnovna hrana - sjeća se Kosa teških dana.

 

Išla je i u berbu kukuruza u Banat, koji je bio i plata za uloženi trud. Radila je mnogo toga što druge žene nisu radile.

 

- Od dinara koji sam sticala uvijek sam pokušavala i, bogami uspijevala, praviti dva. Svaki zarađeni dinar čuvala sam ljubomorno. Jer, kod kuće me je čekalo petoro djece. Gradile su se i kuće. Prvo mala, sada stara, koju sam čak malterisala svojim rukama. Tu je i gradnja štale i drugih potrebnih objekata, bunara za sakupljanje kišnice, jer su naši Grivci, kao i ostala sela sočičkog kraja, sve doskora bili bez vode. Sa djecom sam, ali više kao “nadzorni organ” gradila i novu kuću - kazuje Kosa.

 

Ono gdje baka Kosa, koja nikad nije prešla prag škole dok nije pošla na roditeljske sastanke svoje djece, ali je znala čitati i dobro računati, vidi “zaslugu” za njenu dugovječnost je genetika. Njena majka Ilinka živjela je 105 godina, iako je i ona proživjela težak seljački život.

 

 

Ono sa čim se Kosa Perović posebno ponosi je da nikad nikome nije ostala dužna, da su je ljudi cijenili i poštovali, a žene povremeno na nju bile i ljubomorne, jer su ih muževi korili riječima: “Kako može Kosa, a ne možeš ti”. Sačuvala je i obraz žene. Nikad joj, sa ponosom priča, niko nije rekao ružnu riječ.