Koru ili lilu ogulio sam sa trešnjevih klada ili suvih stabala u šumi. Mašale sam pravio od proljeća jer za svaku treba najmanje sat vremena, pod uslovom da je lila suva i da je ranije pripremljen drveni štap. Izrada mašala je veliki posao, time se bave samo pojedinci koji znaju običaje i nastoje, na ovaj način da poprave skroman penzionerski budžet, ispričao je Vlado za Srpskainfo.

 

On danima, pred Petrovdan, boravi na improvizovanom štandu, pored betonskog električnog stuba u Gašnici, gdje mašale nudi na prodaju.

 

– Mnogo sam mašala napravio ali ne mogu toliko da ih prodam. Poneko od putnika, na cesti Gradiška – Kozarska Dubica se zaustavi i kupi mašalu. Dajem za tri, četiri, pet maraka, kako kome. Mnogo sam se nahodao po Prosari i drugim šumama da bih sakupio trešnjevu koru, ali, nemam drugog izbora. Volim to zbog starih običaja a računam i na skromnu zaradu – objašnjava Vlado svoju penzionersku računicu.

 

Mašale je, kaže, nosio i na pijacu u Gradišku i Kozarsku Dubicu, ali mu se to ne isplati jer je prevoz skuplji od zarade.

 

– Živim u baraci, blizu ceste. Tu svakog dana iznesem desetak mašala, zaklonim se u hladovinu pa čekam, da li će se neko zaustaviti, upitati, zatražiti… Drago mi je i kada se narod raspituje o mašalanju, kada ga interesuju naši stari običaji, bez obzira da li ima namjeru da kupi mašalu ili ne. Mnogi uoči Petrovdana pale gume, čizme i opanke, time zagađuju životnu sredinu a ne doprinose pravoslavnim običajima – ukaztuje Vlado Kukavica na lošu praksu povodom velike svetkovine, Petrovdana, praznika posvećenog Svetim apostolima Petru i Pavlu.

 

Prema drevnim tumačenjima, mašalanje potiče od rimskih vremena, kada su hrišćani za vrijeme cara Nerona mučenički stradali, spaljivani na lomačama i stubovima. Običaj sadrži kultno-paganske elemente iz slavenskog perioda. Motivi su rađanje prirode, proljeća i novog života.

 

Prema vjerovanju, paljenje lila takođe simbolizuje sagorijevanje svih ljudskih ovozemaljskih grijehova, kako u srcu, tako i u duši.

 

Mještani svih uzrasta učestvuju u mašalanju, priča Vlado opisujući ovaj običaj koji se zadržao u potkozarskom kraju. Oni pale mašale, vrte u krug ili nose u visini glave trčeći cestom, što stvara posebni ugođaj u mraku. Što se brže trči, vatra bolje gori. Mašalanje se naročito važnim smatra u vrijeme žetve, vjerujući da se time tjeraju sve nedaće od usjeva, poput opasnosti da se zapali žito.

 

Mještani mašalanjem pozivaju Svetog Iliju da spasi narod i usjeve, i sve ostalo od vatre i groma. Poslije se, mašalište, tojest drveni štap na kojem je laila sagorjela, zabada u ljetinu, naročito u baštu, da je sačuva od gromova, oluja is vake druge nepogode.