Molila je ljude da budu vjerni sebi, svojim mislima i osećanjima. Ulicama je šetala žena, pjesnikinja, ideal, “živi spomenik” sa ešarpom, kosom smotanom u punđu, šeširom, uredna finoća ukrašena osmijehom Mona Lize. Žene kao važna karika intelektualnih, umjetničkih krugova u tom vremenu bile su rijetkost.

 

Njeno stvaralaštvo graniči se sa nevjerovatnim, opstajalo je u različitim društveno-kulturnim okolnostima, sedam decenija bez predaha bila je krojač odijela stvarnosti u kojoj je disala opori, zagušljivi vazduh života i istorije svoga naroda i dodavala mu je miris najfinije ljubavi.

 

Avgusta 1933. godine Desanka Maksimović postala je supruga Sergeja Slastikova, koji je bio glumac i pjesnik. Upirala je u ljude prst dobrote, podsjećala ih na esenciju ljudskog postojanja, kroz papir na kome su ležale najljepše ljubavne riječi mogla se nazreti duša kakvu je samo pesnikinja Desanka Maksimović imala, zato je i za života uživala obožavanje, istinsko poštovanje i divljenje od strane svojih čitalaca.

 

Biološku djecu nikada nije imala, kažu da je sav njen porod bio književni. Pjesme su izrastale u njenu decu. Govorili su da je njeno srce bilo prozor otvoren da svako kroz njega može da uđe, da zaviri i da postane dio nje. Ponuda njenog stvaralaštva je bezgranična i bezuslovna, baš kao i ljubav, pomilovanje, strepnja o kojoj stvara najljepše melodije srca. Od lika Desanke Maksimović stvorio se mit savršenstva, ona je bila nalik svetice.

 

Držala se striktnih propisa jednostavnosti i razumljivosti, nametnutih postavki stvari da je ženi zadato kakva će biti kako bi zavrijednila poštovanje i naklonost u muškom svijetu u kakvom je i sama Desanka opstajala i stvarala. Heroina vremena u kome je rat odzvanjao, u kome su se dizale pobune, vodile sumanute bitke, Desanka je potpuno izolovano tražila pomilovanje za careve i robijaše, ljude i žene, zovine svirale, za svačiju zabludu tužnu, hrabrost usamljenu i izlišnu.