Veličina tijela je bitna kada se radi o riziku od izumiranja, a kičmenjaci u takozvanoj "zlatnoj zoni" - ni preveliki ni premali, "pobjeđuju" po opstanku. 

Naučnici tvrde da je potrebno zaštititi životinje s oba kraja skale. Kao najveća prijetnja za velike životinje je naveden lov, dok su male u opasnosti od zagađenja i sječe šuma. 

"Najvećim kičmenjacima najviše prijete ljudi koji ih ubijaju. Najmanje vrste su vjerovatno geografski ograničene, što je važan faktor za rizik od izumiranja, a prijeti im nestanak staništa", rekao je vođa tog istraživanja Bil Ripl za BBC. 

Istraživanje je našlo nove dokaze da životinjske vrste toliko izumiru da se može smatrati da je u toku "šesto masovno istrjebljenje". To je podstaklo napore da se odrede ključni faktori rizika istrebljenja neke vrste. 

Jedan je veličina tijela, a istraživanja na pticama i sisarima pokazuju da je vjerovatnije da će krupnije vrste izumrijeti. Isto se pokazalo i za najsitnije životinje. 

Krupne životinje - slonovi, nosorozi, lavovi su dugo predmet zaštite, dok ribe, ptice, gmizavci i vodozemci koji su džinovi u svojim porodicama, poput kit-ajkule, somalskog noja ili kineskog džinovskog daždevnjaka, često bivaju zanemareni. 

Istovremeno ugrožene vrste malih životinja - žaba i rovčica, takođe dobijaju veoma malo pažnje. 

"Mislim da moramo skrenuti više pažnje na najmanje, jer veći već imaju mnogo pažnje", rekao je Ripl. 

Naučnici su uporedili telesnu masu i rizik od istrebljenja za više od 25.000 vrsta kičmenjaka, a izumiranje prijeti oko 4.000. Te vrste žive podjednako na kopnu i u slatkoj i slanoj vodi. 

Najveće prijetnje za velike životinje su regulisani i neregulisani ribolov, lov i hvatanje zbog hrane, trgovine ili lijekova, a za najmanje zagađenje jezera, rijeka i potoka, poljoprivreda i sječa šuma. 

Izumiranje može biti prirodan proces koji pogađa nekoliko vrsta godišnje, međutim, procjene govore da vrste nestaju stotinama puta više od uobičajene stope.