Oni koji su ostali u tom živopisnom kraju na 700 metara nadmorske visine teško žive, ali svoja ognjišta ne napuštaju iako zbog lošeg puta teško odlaze do Ugljevika i Lopara, nemaju ni kvalitetno snabdijevanje električnom energijom. 

Familije Dokić, Stević i Dragić žive na svega sedam kilometara od Ugljevika i 10-ak od Lopara, ali stići do njihovih kuća, zbog lošeg puta i nadmorske visine, izgleda kao da ste krenuli s nekom planinarskom ekipom.

Ljeti ovdje život koliko-toliko postaje lakši kad se snijeg otopi. Prije zime moraju nabaviti namirnice, vodu sa izvorišta, hranu za stoku i ogrev po koji mogu otići samo s konjima.

"Vodu dobavljamo konjem sa izvora dole. Da 50 ili 100 kila brašna donesemo odozgo s puta moram otići s konjem", kaže Stanko Dokić iz zaseoka Udrigovo na Majevici.

"Nedostaje nam sve , put bolji prije svega , voda, nema naroda. Znaš kako, čovjek bez puta, vode,struje je ništa, nula", dodaje i Marko Dokić.

Ovdje se prije posljednjeg rata, pričaju nam, rađalo u jednoj kući i do desetoro djece, u mjesnoj školi u Tobutu bilo je na desetine učenika, a danas se u jednom razredu broje na prste jedne ruke.

Od svih želja na prvo mjesto ovi ljudi stavljaju bolji put. Takav je teren da nije pomoglo ni posljednje pošljunčavanje od strane opštinskih vlasti u Loparama.

"Obećali su da će nam nasuti put, valjda će na proljeće ako ne mogu sad, živimo u nadi", kaže Marko Dokić, a njegove riječi potvrđuje i Stanko.

"Mi smo ti ovdje kao odvojeni od svijeta. Institucije se ne interesuju za nas, ako bude kakva boračka proslava nas gore ne traži niko. Neki dan mi je jedan električar rekao da bi bio najsretniji kad bi nam isključili struju jer mu je daleko dolaziti da je piše".

Neki od ovih ljudi radili su u preduzećima u Srbiji i s ovu stranu Drine, danas žive uglavnom od sječe i prodaje drva, drže stoku, ognjište i pored ovakvih uslova ne bi napustili rodni kraj.

Za mlađe – njihove nasljednike, kažu - ne znaju da li će ostati kada završe školu.