To pokazuje i podatak da je u Republici Srpskoj u prošloj godini bilo više umrlih nego rođenih, pa je negativni prirodni priraštaj iznosio nešto više od osam hiljada. Nije to samo odraz života u prethodnoj godini. Ovakav trend prisutan je više od deceniju unazad. Podatak da imamo u državi oko 700.000 penzionera, a samo oko 468.000 studenata i učenika, dokazuje tezu da je BiH zemlja staraca.

 

Nezaposlenost i loša ekonomska situacija dovode mlade ljude do pozicije života bez perspektive. Zbog toga se najviše odlučuju za odlazak odavde.

 

Gubimo stanovništvo kako zbog odlaska, tako i zbog sve manjeg rađanja djece.

 

Sjećam se, prije se nije moglo desiti da prođe dan u Banjaluci a da se ne rodi neko dijete. Danas su takvi dani sve češći.

 

Mnoge mlade ljude koji su u godinama za stvaranje porodice nisu vaspitavali i pripremali na to da će jednoga dana morati da napuste svoje ognjište, kao što to rade danas. Najgore je biti „razapet“ između tamo i ovamo. Između materijalnog statusa koji će ti omogućiti normalan život, ali ne i normalan san. Treba se svako jutro buditi sa nostalgijom, sa čežnjom.

 

Sve nas veže ista nit, kako pronaći dovoljno razloga za odlazak ili kako pronaći dovoljno razloga za ostanak.

 

Najčešći odgovor na to su – djeca. „Odlazim da mojoj djeci bude bolje“.

 

Kako pronaći to bolje? Da li je bolje samo „preko“? Može li i ovdje postati bolje?

 

Vjerujem da može, ali su potrebne godine za to. Koliko ih je samo trebalo da prođe da narod promijeni pogled na stanje u zemlji i da počne da odlazi i prestane djecu da rađa? Isto toliko treba proći da se ponovo počne život graditi i ovdje. Život dostojan čovjeku.

 

Za neke je život komad hljeba i neba, a za neke i povremeni odlazak na more ili skijanje. To je ono što prosječnom čovjeku treba. Mislim da nije mnogo. Pitam sve koji su krivi za ovakvo stanje – zašto zbog tog malo gubite toliko mnogo?!