Bilo je to 1642. godine i Abel Tasman je bio na novoj misiji. Iskusni holandski moreplovac bio je uvjeren u postojanje ogromnog kontinenta na južnoj hemisferi i odlučan da ga nađe.

 

U to vrijeme, ovaj dio svijeta je još uvijek bio prilično misteriozan za Evropljane, ali su oni imali nepokolebljivo uvjerenje da tamo mora postojati velika kopnena masa – nazvana Tera Australis. Ovo uvjerenje datira još iz vremena starog Rima, ali tek polovinom 17. vijeka je mogla da bude provjerena.

 

I tako, 14. avgusta, Tasman je isplovio iz baze svoje kompanije u Džakarti, Indonezija, sa dva mala broda i krenuo na zapad, zatim na jug, pa na istok, da bi na kraju završio na Južnom ostrvu Novog Zelanda.

 

Njegov prvi susret sa lokalnim narodom, Maorima, (za koji se smatra da su se tamo naselili nekoliko vijekova ranije) nije prošao dobro. Posle par dana žustrih obračuna, Tasman je otplovio nazad, a da nije ni kročio na ovu novu zemlju, iako je vjerovao da je zaista otkrio veliki južni kontinent.

 

U to vrijeme za Australiju se već znalo, ali Evropljani su mislili da to nije legendarni kontinent koji su tražili. Kada su se predomislili ipak su ga nazvali Tera Australis.

Godine 2017. grupa geologa dospjela je na naslovne strane kada su objavili da su otkrili Zelandiju – Te Riu-a-Maui na jeziku Maori. Ogroman kontinent od 4,9 miliona kvadratnih kilometara, oko šest puta veći od Madagaskara.

Iako su svjetske enciklopedije, mape i pretraživači već neko vrijeme bili nepokolebljivi da postoji samo sedam kontinenata, tim je samouvjereno obavjestio svijet da je to pogrešno. Ipak ih ima osam – a on je najmanji, najtanji i najmlađi na svijetu.

 

Kvaka je u tome što se 94 odsto njegove površine nalazi pod vodom, sa samo nekoliko ostrva, kao što je Novi Zeland, koji izviru iz okeanskih dubina. Sve vrijeme se skrivao pred našim očima.

 

„Ovo je primjer koliko može da potraje da otkrijete nešto tako očigledno“, kaže Endi Tulok, geolog sa Novozelandskog kraljevskog istraživačkog instituta "GNS Science", koji je bio dio tima koji je otkrio Zelandiju.

 

Više od jednog vijeka nakon što je Tasman otkrio Novi Zeland, britanski moreplovac Džejms Kuk poslat je u istraživačku misiju na južnu hemisferu. Njegova zvanična uputstva su bila da posmatra prolazak Venere između Zemlje i Sunca, kako bi izračunao koliko je Sunce udaljeno.

 

Ali sa sobom je nosio i zapečaćenu kovertu, koju je trebalo da otvori kada izvrši prvi zadatak. Koverat je sadržao tajnu misiju da otkrije južni kontinent – preko koga je vjerovatno plovio, prije nego što je stigao do Novog Zelanda.

 

Prve prave tragove o postojanju Zelandije prikupio je škotski prirodnjak ser Džejms Hektor, koji je bio dio istraživačog pohoda koji je plovio oko južne obale Novog Zelanda 1895. godine. Nakon proučavanja njihove geologije, zaključio je da je Novi Zeland „ostatak planinskog lanca koji je činio greben velike kontinentalne oblasti koja se prostirala daleko na jug i istok, a koja je sada potopljena...“.

 

Uprkos ovom ranom pomaku, saznanje o mogućoj Zelandiji ostalo je nejasno i vrlo malo se bilo ko time bavio sve do šezdesetih godina.

 

U to vrijeme geolozi su se konačno složili oko definicije šta je kontinent – generalno, geološka oblast sa velikom nadmorskom visinom, širokim spektrom stijena i debelom korom. Takođe mora biti velika. Ovo je geolozima dalo nešto sa čime bi mogli da rade – ako bi mogli da prikupe dokaze, mogli bi da dokažu da osmi kontinent postoji.

 

Ipak, misija je zaustavljena – otkrivanje kontinenta je komplikovano i skupo. Zatim je 1995. američki geofizičar Brus Lujendik ponovo opisao region kao kontinent i predložio da se nazove Zelandija.

Otprilike u isto vrijeme, „Konvencija Ujedinjenih nacija o pomorskom pravu“ stupila je na snagu i konačno dala ozbiljnu motivaciju za istraživanje. U njoj se navodi da zemlje mogu da prošire svoje teritorije izvan svoje ekskluzivne ekonomske zone, koja se proteže na 200 nautičkih milja (370 kilometara) od njihovih obala, da bi zatražile svoj „prošireni kontinentalni pojas“ – sa svim mineralnim bogatstvima i naftom koje ovo obuhvata.

 

Ako bi Novi Zeland mogao da dokaže da je dio većeg kontinenta, mogao bi povećati svoju teritoriju za šest puta. Odjednom je došlo do obilja sredstava za putovanja da se istraži područje, a dokazi su se postepeno prikupljali. Sa svakim prikupljenim uzorkom stijene, slučaj Zelandije je napredovao.

 

Konačni procvat došao je od satelitskih snimaka, koji se mogu koristiti za praćenje malih varijacija u Zemljinoj gravitaciji u različitim dijelovima kore za mapiranje morskog dna. Sa ovom tehnologijom, Zelandija je jasno vidljiva kao deformisana masa velika skoro kao Australija.

 

Zelandija je prvobitno bila dio drevnog južnog superkontinenta Gondvane, koji je nastao prije oko 550 miliona godina i koji je u suštini sakupio svu zemlju na južnoj hemisferi. Zauzimao je ugao na istočnoj strani, gdje se graničio sa nekoliko drugih, uključujući polovinu Zapadnog Antarktika i cijelu istočnu Australiju.

 

Onda je prije oko 105 miliona godina, „zbog procesa koji još uvijek ne razumijemo u potpunosti, Zelandija počela da se povlači“, kaže Tulok.

 

Kontinentalna kora je obično oko 40 kilometara – znatno deblja od okeanske kore, koja obično iznosi oko 10 kilometara. Pošto je bila napregnuta, Zelandija je na kraju toliko rastegla da se njena kora sada proteže na samo 20 kilometara. Konačno, kontinent tanak kao talasi potonuo je – iako ne sasvim do nivoa normalne okeanske kore – i nestao pod morem.

 

Uprkos tome što je tanka i potopljena, geolozi znaju da je Zelandija kontinent zbog vrsta stijena koje se tamo nalaze. Kontinentalna kora obično se sastoji od magmatskih, metamorfnih i sedimentnih stijena – poput granita, škriljaca i krečnjaka, dok je dno okeana obično samo od magmatskih, kao što je bazalt.

 

Ali ima još mnogo nepoznanica. Neobično porijeklo osmog kontinenta čini ga posebno intrigantnim za geologe i više nego zbunjujućim. Na primjer, još uvijek nije jasno kako je Zelandija uspjela da ostane zajedno kada je tako tanka i da se ne raspadne na male mikro-kontinente.

 

Još jedna misterija je i to kada je tačno Zelandija završila pod vodom – i da li je ikada, u stvari, bila iznad mora. Dijelovi koji su trenutno iznad nivoa mora su grebeni koji su nastali kada su se pacifička i australijska tektonska ploča zgužvale zajedno. Tulok kaže da su podijeljena mišljenja o tome da li je uvijek bila potopljena osim nekoliko malih ostrva ili je nekada bila potpuno suva.

 

Sa svojom blagom klimom i rasponom od 101 milion kvadratnih kilometara, drevni super-kontinent Gondvana je bio prekriven bujnom florom i faunom, uključujući prve četvoronožne kopnene životinje, a kasnije i stanište titanosaurusa. Dakle, da li u stijenama Zelandije ima njihovih fosilnih ostataka?

 

Fosili kopnenih životinja su veoma rijetko otkrivani na južnoj hemisferi, ali nekolicina ostataka je pronađena na Novom Zelandu devedesetih, uključujući rebro džinovskog dugorepa, dugovratog dinosaurusa (sauropoda), kljunastog biljojeda (hipsilofodonta) i dinosaurusa sa oklopom (ankilosaurusa). Zatim je 2006. na ostrvima Čatam, oko 800 kilometara istočno od Južnog ostrva, otkrivena kost stopala velikog mesoždera, vjerovatno neke vrste alosaurusa.

Ono što je najvažnije, svi fosili datiraju iz perioda pošto se kontinent Zelandija odvojio od Gondvane.

 

Međutim, to ne znači nužno da su dinosaurusi lutali cijelom Zelandijom – ova ostrva su možda bila utočišta dok je ostatak bio potopljen, kao što je i sada.

 

Slučaj se komplikuje kada se u priču uvede i neobična ptica kivi

Slučaj se komplikuje kada se u priču uvede i neobična ptica kivi

„Već dugo traje debata na ovu temu da li je moguće da neko područje nastanjuju kopnene životinje, a da nema neprekinute kopnene veze – i da li bi bez toga one izumrle“, navodi Rupert Saterlend, profesor geofizike i tektonike na Univerzitetu Viktorija u Velingtonu.

 

Debata postaje još komplikovanije kada se u celu priču ubaci jedan od najčudnijih i najomiljenijih stanovnika Novog Zelanda – kivi – neobična ptica koja ne leti, ima brkove i perje nalik na kosu. Čudno, smatra se da njegov najbliži srodnik nije moa, koji je deo istog roda – ratita – i koji je živeo na istom ostrvu do svog izumiranja pre 500 godina, već još džinovskija ptica slon, koja je vrebala po šumama Madagaskara do pre skoro 800 godina.

 

Ovo otkriće navelo je naučnike da veruju da su obe ptice evoluirale od zajedničkog pretka koji je živeo na Gondvani. Bilo je potrebno 130 miliona godina da se superkontinent potpuno raspadne, ali kada se to dogodilo, delovi su se rasuli širom sveta, formirajući Južnu Ameriku, Afriku, Madagaskar, Antarktik, Australiju, Arabijsko poluostrvo, Indijski potkontinent i Zelandiju.

 

Ovo, zauzvrat, sugeriše da je barem deo sada potopljene Zelandije bio iznad nivoa mora sve vreme. Osim pre oko 25 miliona godina, smatra se da je ceo kontinent – čak i ceo Novi Zeland – bio potopljen.

Iako nije moguće sakupiti fosile sa morskog dna Zelandije direktno, naučnici su istraživali njegove dubine bušenjem.

 

„Zapravo najkorisniji i najizrazitiji fosili su oni koji se formiraju u veoma plitkim morima", kaže Saterlend. „Zato što ostavljaju zapis - postoji bezbroj i zilioni sićušnih, sićušnih malih fosila koji su veoma karakteristični.

 

U 2017. godini, tim je preduzeo najopsežnija istraživanja u regionu do sada i izbušio više od 1.250 metara u morsko dno na šest različitih lokacija. Jezgra koja su sakupili sadržavala su polen kopnenih biljaka, kao i spore i školjke organizama koji su živjeli u toplim, plitkim morima.

 

„Ako imate vodu, koju samo vi znate, duboku 10 metara ili nešto slično, onda postoji velika šansa da je bilo i zemlje u blizini", kaže Saterlend, koji objašnjava da polen i spore takođe nagovještavaju mogućnost da Zelandija nije bila toliko potopljena kao što se mislilo.

 

Još jedna misterija leži i u obliku Zelandije.

 

„Ako pogledate geološku kartu Novog Zelanda, postoje dvije stvari koje zaista upadaju u oči“, kaže Saterlend. „Jedan od njih je Alpski rased, granica ploče koja se proteže duž Južnog ostrva i toliko je uočljiva da se može vidjeti iz svemira“.

 

Drugi je da je geologija Novog Zelanda – kao i šireg kontinenta – neobično uvijena. Obje su podijeljene na dva dijela horizontalnom linijom, gdje se susreću pacifička i australijska tektonska ploča. Tačno na ovom mjestu, izgleda kao da je neko uzeo donju polovinu i izokrenuo je, tako da ne samo da se prethodno neprekinute trake stijene više ne slažu, već su gotovo pod pravim uglom.

 

Jednostavno objašnjenje za ovo je da su se tektonske ploče pomjerile i nekako ih deformisale. Ali kako se to tačno i kada dogodilo, još uvijek je potpuno nejasno.

 

„Postoje različita tumačenja, ali ovo je prilično velika nepoznanica“, tvrdi profesor Tulok.

 

Saterlend objašnjava da je malo vjerovatno da će kontinent uskoro odati sve svoje tajne.

 

„Prilično je teško praviti otkrića, kada je sve dva kilometra ispod vode, a slojevi koje treba da uzorkujete su i 500 metara ispod morskog dna“, napominje profesor. „Zaista je izazovno izaći i istražiti takav kontinent. Dakle, jednostavno je potrebno mnogo vremena, novca i truda“.

 

Ako ništa drugo, osmi kontinent svijeta sigurno pokazuje da – skoro 400 godina nakon Tasmanovog potrage – još uvijek mnogo toga skriva.