Volio je sve ljude, a najviše djevojke u koje je odreda bio zaljubljen. Pokazivao je to na nevin, kulturan način. Bio je veoma vaspitan, iako neobrazovan. To je stvar čiste duše, i kućnog odgoja. U ovo drugo sam se uvjerio jednom prilikom prije nekoliko godina kada je moj poznanik, a njihov komšija, razgovarao sa njegovim roditeljima o Ramizovoj bolesti. Mnogo je volio druženje, život, i koka kolu. Otečenim nogama bi došao od “Bobar” pumpe, ulicom Filipa Višnjića, do centra grada, kako bi naslonjen na šank omiljenog kafića kroz naočare za sunce gledao srećnije ljude koji toga nisu svjesni. Često je pjevao razne pjesme koje su u njegovoj interpretaciji zvučale jako smiješno, što je mamilo osmijeh skoro svakom prolazniku. Nije prosio iako nije imao, ali ljudi su mu sami davali sitan novac, a njemu je to bilo dovoljno. Imao je male prohtjeve, bio je zadovoljan sitnicama, ne samo materijalnim sitnicama, već i gestovima. Drugarski pozdrav, normalan odnos prema njemu, bio mu je dovoljan za pozitivno raspoloženje toga dana. Bolila ga je nepravda, bilo je i onih koji su ga zlonamjerno zadirkivali, ali na sreću bili su u manjini. Iako teško bolestan i siromašan, držao je do svog izgleda, uvijek uredno ošišan, obrijan i namirisan. Cigareta koja je doprinosila da ga život dokusuri, bila je skoro uvijek među njegovim prstima. To su bile njegove radosti, osmijeh i pozdrav sugrađana, cigareta i omiljeni crni napitak.

Zadnji put sam ga sreo na ulazu u zelenu pijacu, skupljao je novac za odlazak na liječenje u Foču. Rekao mi je tom prilikom da su ljekari stava da mu je operacija koju treba da obave posljednja šansa da preživi. Otišao je tih dana Ramiz Beganović put Foče, i nikada se nažalost nije vratio. Otišao je u fočansku bolnicu, a završio u legendi. Iako nije iza sebe ostavio neko veliko djelo, zasigurno će u sjećanju mnogih u Bijeljini dugo živjeti ovaj veseli čovjek sa dječačkom iskrenom dušom. Počivaj u miru “druže”.

Piše: Stojan Krunić