Iako iziskuju veliki budžet, mnoge porodice u svom domaćinstvu imaju bar jednog kućnog ljubimca kojeg doživljavaju kao ravnopravnog člana porodice. 

Naša želja za društvom životinja zapravo je stara više desetina hiljada godina i odigrala je važnu ulogu u evoluciji. Ako je tako, onda genetika može da pomogne u objašnjenju zbog čega je ljubav prema životinjama nekima prosto nepojmljiva.

Ovim pitanjem pozabavio se Džon Bredšou, gostujući profesor antrozoologije na Univerzitetu u Bristolu. Prema njegovim riječima, u poslednje vrijeme se često spominje blagotvoran učinak pasa i mačaka na zdravstveno stanje vlasnika.

“Istražujući za svoju novu knjigu, otkrio sam dva problema koja se tiču ove tvrdnje. Najprije, postoje brojna istraživanja koja pokazuju da kućni ljubimci zapravo nemaju apsolutno nikakav uticaj na zdravlje ljudi, a u nekim slučajevima njihov uticaj je čak bio i negativan. Druga stvar je da ljudi koji imaju kućne ljubimce ne žive duže od onih koji ih nemaju. Čak i da su tvrdnje istinite, one se tiču samo ljudi koji žive u današnjem vremenu. Zato to ne može da bude razlog zbog kojeg su ljudi počeli da čuvaju kućne ljubimce u svom domu”, objašnjava profesor.

Čuvanje ljubimaca je često običaj u porodicama - to se najprije pripisivalo djeci koja bi oponašala život svojih roditelja kada odrastu i odu iz porodičnog doma. Međutim, nedavno istraživanje je pokazalo da se iza svega krije genetika. Neki ljudi, bez obzira kako su odrastali, ne žele društvo životinja u kasnijem životu. Profesor Bredšou smatra da su geni koji promovišu potrebu za kućnim ljubimcima možda unikatni za čovjeka, ali nisu univerzalni, što sugeriše da su neka društva ili pojedinci u prošlosti, ali ne svi, uspjevali zbog instinktivnog odnosa prema životinjama.

Drugi faktor kojim se Bredšou bavio u svom istraživanju je DNK kućnih ljubimaca. Prema njegovim otkrićima, svaka današnja domaća životinja je u starijem i mlađem kamenom dobu bila odvojena od svog divljeg rođaka. To se dešavalo kada su ljudi počeli da uzgajaju stoku.

“U slučaju da su se barem neke od tih prvih domaćih životinja tretirale kao kućni ljubimci, njihovo zadržavanje u ljudskim staništima bi spriječilo divlje mužjake u parenju s domaćim ženkama. Takođe, poseban društveni status nekih kućnih ljubimaca u vlasništvu lovaca-sakupljača spriječio bi da se oni ubijaju zbog hrane”, kaže Bredšou koji takođe smatra da bi tako izolovane nove polu-pripitomljene životinje bile u mogućnosti da se razvijaju daleko od načina svojih predaka i da postanu onakve kakve ih danas znamo.

“Ti geni zbog kojih neki ljudi danas nabavljaju prvog psa ili mačku su možda bili rasprostranjeni među prvim farmerima. Grupe ljudi s empatijom prema životinjama i s razumijevanjem stočarstva bi procvjetale na račun onih koje nisu takve i koje moraju da idu u lov kako bi nabavile meso. Zašto svi ljudi nisu isti po tom pitanju? Možda i zato što su u jednom trenutku postale održive alternativne strategije krađe domaćih životinja ili zarobljavanja njihovih vlasnika“, kaže Bredšou.