Takvi ljudi često nemaju izbora nego da stisnu zube, potisnu neprijatnost i da prihvate zagrljaj. Ili da ga nekako izbjegnu - poljupcem poslatim u vazduh ili rukovanjem.

Naučnici tvrde da je u većini slučajeva problem u vaspitanju, kao i da nesklonost odraslih ljudi zagrljajima u većini slučajeva potiče iz djetinjstva.

"Sklonost ka fizičkom dodiru, bez obzira na to je li riječ o zagrljaju, milovanju po glavi ili ramenima, ili o rukovanju, često je posljedica iskustava koje osoba nosi iz najranijeg djetinjstva", kaže profesorka Univerziteta Severni Ilinois Suzan Deges Vajt.

Studija sprovedena 2012. godine upućuje na to da su osobe koje su odrastale uz roditelje koji su ih grlili i mazili nastavile sa istom praksom i da je veća vjerovatnoća da su isti obrazac ponašanja primijenile i kod sopstvene djece. Rezultati studije ukazuju na to da su "zagrljaji važan dio emocionalnog vaspitanja djeteta".

Ipak, profesorka Deges Vajt iznosi i kontradiktornu informaciju po kojoj odrastanje bez čestih zagrljaja kod nekih ljudi ima suprotan efekat.

Naime, kako naučnica objašnjava, "nedovoljno grljena djeca u odraslom uzrastu često vape za fizičkim kontaktom i ne mogu da se pozdrave sa prijateljima bez zagrljaja ili dodira po ruci ili ramenu".

Naučnica kaže i da ne treba zanemariti ni kulturološke elemente kada je fizički dodir među ljudima u pitanju. Ona kao primjer navodi stanovnike Amerike i Velike Britanije koji se, po podacima iz 2010. godine, grle mnogo ređe od stanovnika Francuske ili Portorika.

Deges Vajtova kaže da smatra da je pametno izbjegavati grljenje sa nepoznatim ljudima, kao i da svako ima pravo da ima kontrolu nad onim što mu se događa sa tijelom.

Ona dodaje da se averzija prema grljenju može prevazići, ali da to nije nužno, jer nema ničega lošeg u izbjegavanju zagrljaja i zbog toga ne treba osjećati pritisak.