Oglasi u lokalnim medijima, ispisane ceduljice po parkovima, na oglasnim tablama. Sadržaj uglavnom isti: potrebni radnici za berbu malina, šljiva, lubenica…

Ali radnika jednostavno nema.

Vlasnici velikih poljoprivrednih površina u semberskoj ravnici, kako krene vrijeme rada u polju, skoro bezglavo traže sezonske radnike u strahu da im rod ne propadne. Nude dobre dnevnice, hranu i prevoz, ali slabo ko je zainteresovan.

Rado Mihajlović, poljoprivrednik iz Crnjelova, jedan je od mnogih koji prolaze kroz “pakao” tražeći radnike.

“Mladi ne žele da rade, ali ih i nema. Svi odoše iz zemlje. Ostalo je još nešto ljudi srednjih godina koji su, nažalost, prinuđeni da zarade koru hljeba“, kaže za InfoBijeljinu Mihajlović i dodaje:

“Težak je ovo posao, pečeš se cijeli dan na suncu, ali i to se mora raditi.”

Dnevnica je od 35-40 KM.

“U tu cijenu uključena je i hrana. Ponekad se sa radnikom dogovorim da li mu više odgovara da radi po učinku ili na nadnicu. Čist račun – duga ljubav, ali pošteno zarađene pare”, dodaje poljoprivrednik.

A zašto Semberac neće u nadničare?

“Student sam, studiram pravo u Beogradu. Imam stipendiju, a i roditelji, koji rade u firmi, mi pomažu, tako da nemam potrebe da se 'cvarim' na suncu, konobarišem i slično”, kaže Milan (21) iz Bijeljine.

Sličnog mišljenja je nešto mlađi Đorđe koji sebe ne vidi u beračima lubenica i dinja.

“Kao mali odlazio sam kod djeda u Obarsku, tu smo pomagali da se radi na njivi. Iskreno, taj posao mi se ne sviđa zato sam i upisao fakultet, da ne bih radio u polju. Jer ti koliko god da radiš, gazda je nezadovoljan i gleda kako da ti ne plati”, iskren je Đorđe.

S druge strane, Vladan (20), studira i bere šljive na dnevnicu.

“To je dobar vid zarade, jeste naporno i teško, ali novac je moj, ne tražim da mi moji daju koju marku kada krenem s djevojkom vani. A nadam se da će, kada završim školu, biti nekog lakšeg i ljepšeg posla, i da ću, svojim znanjem možda jednoga dana da napravim mašinu koja će da zamjeni ljude u tom poslu”, rekao je za InfoBijeljina Vladan iz Trnjaka.

I tako, dok se vlasnici i radnci “natežu” ko će i zakoliko da “izvuče” sezonu iz gubitka, sve veći redovi su ispred ambasada susjednih zemalja.

Ljudi, mahom mlađi, trbuhom za kruhom napuštaju naše prostore. Sela ostaju pusta, njive i štale prazne, a radno sposobno stanovništvo postaje moderni rob u tuđini.