Drvo besmrtnosti i vječnog života
Zimzeleno drveće nije izabrano slučajno! Antičke civilizacije su vjerovale da unošenjem biljaka u svoje domove odaju počast Bogu Sunca i raduju se zelenilu koje će bujati kada se on pojavi u svoj svojoj slavi na proljeće. Rimljani su ukrašavali svoje domove i hramove zimzelenim vrstama u čast Saturna, Boga poljoprivrede. Keltski sveštenici su ukrašavali hramove zimzelenim biljkama koje su predstavljale simbol vječnog života.

Riječ je dakle bila o običaju koji je svoje korijene imao još u paganskim vremenima kada se na zimu gledalo kao na vrijeme kada zli duhovi hodaju zemljom i donose smrt. Kako bi se podsjetili da će proljeće ipak doći, a i kako bi te zle sile otjerali od svojih domova, ljudi su zimzelene biljke – koje ne gube svoje četine i odolijevaju svakoj hladnoći, unosili u svoje domove i ukrašavali.

Smatra se da novogodišnje drvo u hrišćanskoj vjeri predstavlja rajsko drvo sa darovima i svjetlima koja predstavljaju mjesec i zvijezde. Odabrano je zimzeleno drvo kao simbol besmrtnosti i vječnog života.

Mala istorija novogodišnjih ukrasa

Prvi ukrasi na jelkama bili su ručno rađeni. Stari Germani su koristili orahe, kolače, jabuke, a kasnije i kokice. Kao osvjetljenje, korišćene su prave svijeće.

Kada je u pitanju dodavanje svjetla na novogodišnje drvo, široko je zastupljeno vjerovanje da je za to odgovoran je Martin Luter, osnivač hrišćanske protestantske crkve u Njemačkoj. Navodno je on prilikom jedne zimske šetnje po šumi bio toliko fasciniran svjetlucanjem zvijezda kroz granje zimzelenog drveća da je odlučio da doda upaljene svijeće u dekoraciju svog novogodišnjeg drveta, da bi to kasnije preraslo u lampice koje mi danas koristimo.

Drvo koje nosi tradicionalni naziv “novogodišnja jelka” zapravo često to nije! 

Mnogo češće je u ponudi zimzeleno drveće poput smrče ili bora, a daleko ređe je u pitanju jela. Zato je možda prihvatljiviji engleski naziv “christmas tree” ili “novogodišnje drvo”.

Međutim, na dekorisanje zimzelenog drveća u domovima nije uvijek gledano blagonaklono. Dugo se smatralo da je to paganski običaj, pa je naišao na neodobravanje u mnogim nacijama i vjerama širom sveta.

Vjerski fanatizam i želja za očuvanjem “svetog praznika Božića“ su otišli toliko daleko da je u 17. vijeku u Masačusetsu, u Americi, donijet zakon koji propisuje kaznu za sve praznične aktivnosti, uključujući dekorisanje novogodišnjeg drveta.

Kraljica je glavni “krivac” za novogodišnje jelke kakve danas znamo

Sve se to promijenilo 1846. godine kada su kraljica Viktorija i njen suprug princ Albert (koji je bio Njemac) na jednoj ilustraciji za London Njuz prikazani kako zajedno sa djecom stoje oko okićenog drveta.

Prva vještačka jelka prodata je 1883. godine u Americi i koštala je 1 dolar. 

Nakon ovoga, milioni engleskih žena poželjele su da i one u svojim domovima imaju istu ovakvu jelku, a trend se skoro trenutno proširio i među Amerikancima koji su još uvijek osećali jaku privrženost svojim starim domovinama.

Zbog toga, prva novogodišnja jelka se u Americi pojavila upravo u Novoj Engleskoj gde je živio najveći broj engleskih i njemačkih migranata. Do kraja 19. vijeka postojali su Božićni vašari u svim većim gradovima Evrope, a u Americi je naročito postalo važno pronaći i ukrasiti što veće drvo.

Ova tradicija, zadržala se sve do današnjih dana.