Rani fotografi su morali da traže od ljudi da ostanu mirni duži vremenski period, tako da ima smisla što su mnogi od njih izabrali neutralne izraze umjesto da se osmjehuju. Pokušajte da zamrznete lice u osmjeh, posle nekog vremena postaće neprijatno. 

Međutim, čak i kada se tehnologija poboljšala i kada je fotografija mogla da se napravi za manje od jednog minuta, ljudi su i dalje odbijali da se osmjehnu. Zašto? Vjerovatno zato što je u to doba fotografija bila veoma skupa i tretirana je kao slika. To je bilo kao istorijsko čuvanje osobe, i čuvalo se godinama, obično dugo nakon smrti osobe sa fotografije. Zaista, uobičajena praksa u to vrijeme bila je posmrtno fotografisanje, kako bi se sačuvala uspomena na voljenu osobu.

Osmjeh se sve više pojavjivao na fotografijama počev od 20-ih i 30-ih godina. Do tada je tehnologija napredovala do te mjere da kamere nisu posejdovali samo profesionalci. Kako je sve više ljudi dolazilo do vlastite kamere, tako su se sve više zabilježavali neobični i iznenađujući trenuci života.