Značka predstavlja kombinaciju cvijeta Natalijine ramonde i Albanske spomenice. Cvijet simboliše vaskrs srpske države koja se posle Prvog svjetskog rata uzdigla i nastavila put, dok albanska spomenica predstavlja najveće stradanje srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu, a to je povlačenje preko Albanije.

- Dan primirja, ili po mom mišljenju primerenije Dan pobjede iz 1918, u Srbiji ima relativno kratku tradiciju proslavljanja - počeo je da se obilježava od 2005, da bi tek od 2012, dakle nepunu deceniju, postao i državni praznik. Kao simbol ovog praznika nosi se amblem u vidu "Natalijine ramonde", takozvanog cvijeta feniksa za koji bi se moglo reći da ima izrazitu simboličku vrednost u našoj istoriji - kaže istoričar dr Nemanja Dević, naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju za "Novosti". - Sama biljka je otkrivena krajem 19. vijeka u južnoj Srbiji u vrijeme Obrenovića, ali cvjeta i na Kajmakčalanu, mjestu proboja Solunskog fronta nakon kog je došlo do velikog juriša srpske vojske u otadžbinu 1918. Zato se ovaj ljubičasti cvijet, stilizovan sa lentom nekadašnje Albanske spomenice, danas koristi kao simbol obilježavanja Dana primirja.

Natalijinu ramondu je u okolini Niša 1884. godine otkrio doktor Sava Petrović, a prvi je 1874. opisao Josif Pančić. Naš narod ovo cvijeće koje podsjeća na ljubičice, zove kolačići ili vaskršnji cvijet, jer cvjeta baš za Vaskrs. Natalijina ramonda je veoma izdržljiva endemska vrsta zapadnog Balkana. Preživjela je i ledeno doba, a danas raste na istoku Srbije i na Kajmakčalanu u Grčkoj, čiji je najviši vrh Sveti Ilija, na kom je srpska vojska, pod komandom vojvode Živojina Mišića, vodila žestoke borbe uoči proboja Solunskog fronta u Velikom ratu.

- Ideja o "cvijetu feniksu" je više nego simbolična: i kada je naizgled osušen, uz nekoliko kapi vode on ponovo oživljava, podsjećajući i na dane golgote i vaskrsa Srbije - kaže Dević.

Tokom četiri ratne godine Kraljevina Srbija je morala da donese teške odluke, da podnese velike gubitke i stradanja, i da odoli mnogim iskušenjima. Od veličanstvenih pobjeda na Kolubari i Ceru, do Solunskog fronta i Albanske golgote, srpska država se na kraju našla na strani država pobednica i uspela da se kao feniks izdigne iz pepela koji je Veliki rat ostavio za sobom. Upravo ta magična sposobnost povratka u život, predstavlja glavnu sponu između srpske države i Natalijine ramonde.

- Radi se o jednoj dobroj ideji za koju će biti potrebno još malo vremena da zaživi - smatra Dević. - Ukoliko se i dalje bude dobro promovisala, imaće šansu da postane i jedan od savremenih identitetskih simbola, kao što je to amblem sa cvijetom maka u Kanadi. Bilo bi dobro da se ovakva tradicija njegovanja simbola nastavi, uz eventualno redizajniranje i uvođenje novih, poput kosovskog božura na dan Vidovdana.

Natalijina ramonda ime je dobila po supruzi kralja Milana Obrenovića. Kralj je voljeo da boravi u Nišu, tadašnjoj drugoj prijestonici Srbije. Uz kralja i kraljicu, uvek je bio dvorski lekar Sava Petrović, veoma obrazovan čovjek koji je voljeo duge šetnje i botaniku. Šetajući okolinom Niša, uočio je ovaj cvijet i dao mu ime Ramonda nissana, niška ramonda. To ime mu nije bilo suđeno. Očaran ljepotom kraljice, doktor Sava je cvijetu promijenio ime u Natalijina ramonda, Ramonda nathalie. Ovaj nežni cvijet raste na nadmorskim visinama od 350 do 2.200 metara, na izuzetno nepristupačnim mjestima, uglavnom u klisurama, na krečnjačkim stenama, gdje je suvo i hladno. Spada u fosilne vrste, ostatak suptropske flore, vjerovatno se u skrivene delove Balkana povukao iz Afrike.

Opstanak ove vrste ugrožavaju mikroklimatske promene u njenom staništu, infrastruktura, urbanizacija, izgradnja brana u klisurama i kanjonima, sakupljanje tih cvijetnih biljaka radi gajenja na drugom mjestu. Zaštićena područja Natalijine ramonde su Park prirode "Sićevačka klisura", Specijalni rezervat prirode "Jelašnička klisura", Specijalni rezervat prirode "Suva planina", Nacionalni park "Šar planina". Ima ga i u Botaničkoj bašti u Beogradu.