Praksa sahranjivanja mrtvih na oko dva metra dubine je fenomen koji se primećuje u različitim kulturama i istorijskim periodima. Postoje tri osnovna razloga za ovu uniformnost dubine sahranjivanja.

Zaštita od zagađenja je dodatno obrazloženje za dubinu zakopavanja. Kako objašnjavaju vlasnici pogrebnih kuća, grob može postati lak plijen za čistače, pse lutalice ili divlje životinje - ako je grob malo prekriven zemljom. Shodno tome, dubina od dva metra je dovoljna da zaštiti grobno mjesto od potencijalnog skrnavljenja.

Pretpostavimo da je nemoguće zakopati tijelo na maloj dubini zbog prisustva životinja. U tom slučaju je zabranjeno zakopavanje tijela na dubini većoj od 3-4 metra, jer može doći do kontaminacije podzemnih izvora vode. Takva erozija može dovesti do rušenja groba ili guranja kovčega na površinu zemlje. Takođe je važno napomenuti da, ako se grobnica nalazi na maloj dubini, podložna je odnošenju usljed poplava, piše portal "darada.co".

Razlaganje tijela oslobađa štetne hemikalije

Razlaganje tijela oslobađa štetne hemikalije koje mogu da zagade tlo i podzemne vode, olakšavajući širenje raznih infekcija i bakterija.

Nejasno je odakle potiče tradicija kopanja grobova dubine dva metra.

Ovi standardi prvi put uspostavljeni u Engleskoj

Ovi standardi su prvi put uspostavljeni u Engleskoj u 17. vijeku. Tokom ovog perioda (1665-1666), zemlja je bila pogođena posebno virulentnom epidemijom bubonske kuge, za koju se procjenjuje da je ubila oko 100.000 osoba.

Crna smrt se širila brzo i sa velikom virulencijom. Zaražena tela nisu samo spaljivana, već i zakopana u zemlju. Kako bi se osiguralo da su pokojnici sahranjeni na dovoljnoj dubini, gradonačelnik Londona je naredio da se grobovi iskopaju do dubine od najmanje šest stopa. U modernom metričkom sistemu, šest stopa je približno 1,83 metra ili približno dva metra. Nakon toga, britansko iskustvo se raširilo širom Evrope.