Dodao je i kako sami nastavljaju prije nekoliko godina započetu obnovu autobusa čiji je završetak "nažalost, zaustavila propast jedne velike hrvatske korporacije koja je trebala biti sponzor". Nakon poslovnog sloma tog nekad i u Evropi moćnog, ali neostvarenog pokrovitelja, Grubišić ističe da su uspostavljeni odnosi s nekoliko drugih sponzora, ali i da su obnovu ipak, za sada, odlučili nastaviti sami. Objasnio je i kako je riječ o ozbiljnom ulaganju u temeljnu rekonstrukciju tog Mercedesovog autobusa jer, kako u zagrebačkoj Dubravi ističu, a parafrazirajući citat iz "Ko to tamo peva": "Njemačka vozila su najbolja na svijetu - Die Beste".

 

"Međutim, naša želja koja je značajno usporila obnovu jest da autobus učinimo mehanički prihvatljivim i tehnički potpuno ispravnim, odnosno da bude u voznom stanju. Moramo ga ostaviti vizualno originalnim, ali tehnički ispravnim da može voziti kao registrovani autobus. Ovaj autobus će zaista voziti po putevima bivše Jugoslavije. Zaista će tu biti i neki Miško koji će nas voziti zavezanih očiju. Uostalom, to nam ionako rade" rekao je Grubišić i dodao da će se morati pobrinuti za više naizgled nevidljivih popravki kojima će prilagoditi autobus danas prihvatljivom sistemu. 

 

Kako ističu u Jadran filmu, riječ je o autobusu Mercedes-Benzu O 3500 koji se proizvodio od 1949. i koji, suprotno ustaljenom mišljenju, nije bio model koji se mogao voziti po srpskim provincijskim zemljanim putevima uoči izbijanja Drugog svjetskog rata i bombardovanja Beograda, završne scene filma Slobodana Šijana.

 

Bio je to velikoserijski autobus, a njegova cijena se sada uobičajno kreće oko 60.000 evra jer kolekcionari ne preferiraju autobuse i kamionski program. Kao "obični" oldtajmer ima takvu vrijednost, ali kao ključno vozilo u filmskom remek djelu jugoslavenske kinematografije njegova vrijednost dramatično raste. U radionici Jadran filma planiraju ga prepraviti u "šou automobil" za područje cijele bivše Jugoslavije. 

 

Kažu da povratak u izvorno stanje znači i originalnu boju autobusa, natpis 'Krstić i sin', ali i dimnjak i rupe na krovu autobusa od sačme ispaljene iz puške lovca kojeg je filmski oživio Taško Načić, peć bubnjaru i improvizovani roštilj kojim su vješto rukovali vozač Pavle Vuisić i njegov Miško, Aleksandar Berček, te drvene stolce na kojima su sjedili filmski likovi koje su oživjeli Danilo Bata Stojković, Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Neda Arnerić i ostali.

 

Ali, upitno je hoće li se u povratku autobusa koristiti i prateća filmska glazba, kao i odati počast starici koja se u par kadrova filma vozi u tom autobusu i nestaje bez izgovorene riječi. Kako ističu u Jadran filmu, o muzici će se još odlučivati, ali starica nije bila ''standardna'' oprema filma pa samim tim ne može biti i standardna oprema autobusa.

 

U očekivanju dolaska obnovljenog autobusa "Krstića i sina", vrijedno je istaketi i da je u Jadran filmu početkom ove godine otvoren novi savremeni i potpuno opremljeni arhiv u koji je prebačeno oko 1660 filmskih traka hrvatske kinematografije nastalih od njenog osnivanja 1946. do 2004. Osim toga, najavljena je i obnova i revitalizacija pratećeg filmskog gradiva, uključivši i filmske plakate među kojima je i Picassov plakat za "Bitku na Neretvi" koji bi, prema planovima, trebali biti stalni izloženi u prostoru Jadran filma, ali i reinterpretirani u izvedbi studenata Akademije likovne umjetnosti.