– Uvijek se sjetite da je sve počelo s jednim mišem, to je Volt Dizni rekao 1954. u jednoj TV emisiji. U to vrijeme je njegova producentska kompanija postojala već više od tri decenije i bila je jedna od najuspješnijih u SAD. Miki Maus nije bio samo junak na filmskom platnu, njegov osmijeh se mogao vidjeti na majicama, na fudbalskim loptama, čak i na četkicama za zube, a kada je 1955.  otvoren prvi Diznilend u Kaliforniji, popularni miš Miki je “oživio”.

 

Volt Dizni je odrastao na jednoj farmi u Misuriju. Karijeru je počeo crtajući reklame, a s vremenom se zaljubio u crtiće. S 40 dolara u džepu se zaputio prema Holivudu i tamo je tačno prije 100 godina utemeljio Walt Disney Company, medijsku imperiju koji je danas “težak” nekoliko milijardi dolara.

 

– Zadovoljstvo je činiti nemoguće stvari”, to je bila jedna od maksima pionira crtanih filmova. Iz te izjave se može pročitati ne samo ogromna doza radišnosti, nego i nepokolebljiva vjera u vlastitu ideju. Mladić s farme se naime nekoliko puta našao pred kolapsom svoje firme. Projekti su mu bili previše odvažni, uvijek je morao isprobati najnoviju filmsku tehniku i usavršiti je. Taj miks poslovnog elana doveo ga je do toga da je vrlo brzo počeo spavati na kauču u svom studiju, da je samo rijetko viđao vlastitu djecu, a sve to kako bi njemu nepoznatu djecu “očarao” bajkama s filmskog platna.

 

Već 1937. je Volt Dizni počeo pisati filmsku istoriju. U kina je tada stigao film “Snjeguljica i sedam patuljaka”, prvi cjelovečernji crtani film koji je bio prikazan u kino dvoranama. “Mickey Mouse” i ostali crtići su naime bili kratkometražnog formata. Niko tada nije mogao ni slutiti da će uslijediti 60 novih dugometražnih Diznijevih filmova. Ali o uspjehu Diznija tada nije mogao sanjati, jer su ga mučile druge brige. Ponovno mu je zaprijetio krah, producent Volt Dizni se naime preračunao. Umjesto 250.000, film je koštao 1,5 miliona dolara. Umjesto 18 mjeseci, njegovi su crtači na njemu radili tri godine. Tri godine rada na ideji koju su mnogi u Holivudu tada smatrali budalaštinom. “Cjelovečernji crtani film? Pa ko će stajati u redu da kupi kartu za takav film, pitali su se oni.

 

I kako se pokazalo, mnogi su bili spremni stati u red. Kratko nakon početka prikazivanja filma je bilo jasno da se radi o hitu. “Snjeguljica” je Dizniju priskrbila prihod od osam miliona dolara. Ulaznica za kino u ta je vremena koštala u prosjeku 25 centi. Film je preveden na deset jezika i prikazivan je u kinima u 46 zemalja svijeta. Academy Awards je Volta Diznija nagradio i jednim Oskarom – zapravo se radilo o osam kipića. Jedan veliki i sedam malih. Kao asocijacija na Snjeguljicu i patuljke.

 

Rad u studijima Volta Diznija ipak nije uvijek bio bajkovit. Prekovremeni sati, loše plate, šef koji je pedantno nadgledao svaki potez kista, šef koji je strogo pazio na svoj kreatini ego – na početku filma se uvijek naime nalazilo samo jedno ime. Njegovo. Njegov potpis do danas krasi logotip koncerna. Ali taj uspjeh firma ne može zahvaliti samo Waltu Disneyu. Studije Dizni je utemeljio sa svojim bratom Rojem, koji je kasnije preuzeo skrb oko finansija. Miša, s kojim je sve počelo, kreirao je art-director Ub Iwerks, vjerovatno po strogim instrukcijama svog šefa.

 

Volt Dizni je bio vizionar, ali i poslovni čovjek. Imao je dobar osjećaj da se okruži talentiranim ljudima. Upravo u vremenima ekonomske krize koncem 20-ih godina prošlog stoljeća, u vremenima u kojima su mnoga preduzeća bankrotirala, a porodice osiromašile, on je etablirao merchandising. S genijalnim marketinškim menadžerom Kajem Kamenom od 30-ih godina, lik Mikija Mausa je počeo krasiti čarape, pakiranja muslija ili nogometne lopte. Vrlo brzo je Studio Dizni počeo zarađivati znatno više novca preko reklamnih ugovora nego sa svojim filmovima.

 

Nakon “Snjeguljice” u kina su stigli “Pinocchio” (1940), “Dumbo” (1941) i “Bambi” (1942), ali nisu bili tako uspješni kao prvi hit. Dio očekivanih prihoda je propao, jer je počeo Drugi svjetski rat i važno europsko tržište je u godinama koje su slijedile bilo izgubljeno. S obzirom na to da je sve teže bilo pronaći banke koje bi kreditirale poslovanje preduzeća, Dizni je otišao na berzu. Danas je Volt Dizni Kompani, sudeći po navodima Instituta za medijsku i informacijsku politiku, na šestom mjestu liste globalno najuspješnijih medijskih koncerna. Dionice Diznija su izlistane na indeksu Dau Džons – dakle nalaze se u društvu najuspješnijih američkih kompanija.

 

Tokom Drugog svjetskog rata, Dizni je postao dijelom američke ratne propagandne mašinerije. Studiji su počeli producirati brojne kratke filmove i crtiće, u kojima se glorifikiralo američko vođenje rata, odnosno reproduciralo slike o neprijatljima. U poznatom propagandnom uratku “The Fuehrer's Face” (1943) tako je Donald Dak morao raditi u jednoj fabrici oružja u nacističkoj Njemačkoj, te je gotovo poludio od stalnih uzvika “Heil Hitler”. Disney je producirao i filmove za obuku američke vojske. Kritičari su mu predbacivali da se, umjesto ratne propagande, radije trebao posvetiti širenju pacifističkih i humanističkih ideja.

 

U poslijeratnim godinama Dizni se vratio na stare staze uspjeha filmovima poput “Alisa u zemlji čudesa” (1951) ili “Peter Pan” (1953). Dizni je 1955. imao još jednu vizionarsku ideju, koja se mnogima tada činila megalomanska – on je svoje svjetove bajki pretvorio u stvarnost, tako je u Kaliforniji otvoren prvi Diznilend. Tokom godina i decenija koja su slijedila, kopije su otvorene posvuda u svijetu – od Floride, Pariza do Tokija ili Šangaja.

 

Dizni je odlikovan s ukupno 26 Oskara. Do danas je to rekord. Premijeru njegovog posljednjeg filma “Knjiga o džungli” utemeljitelj kompanije nije lično doživio. Volt Dizni je preminuo 1966. od posljedica raka pluća. Ali brend Dizni je nastavio živjeti. No, s vremenom se pokazalo kako osnova, po kojem su funkcionirali njegovi filmovi, taj puritanski svijet bajki, više ne funkcioniše na tržištu. U 80-im godinama je uslijedila kriza filmskih studija. Kurs dionica se sunovratio. Od 1986. vođenje koncerna je preuzeo Voltov nećak Roy E. Disney, te je s Džefrijem Kacenbergom zaslužan za renesansu Diznija: “Arielle morska sirena” (1989), “Ljepotica i zvijer” (1991) te na koncu “Kralj lavova” (1994) ostvarili su ogroman uspjeh.

 

– Ako se Dizni s nečim može povezati, onda je ono što to preduzeće čini posebnim, po mom mišljenju, magija, fantazija i kreativnost. To je ono što nas čini tako posebnim. Mi pričamo priče i kreiramo magiju u svemu čime se bavimo”, kaže Betty Cline, direktorica Arhiva Walt Disney u razgovora za DW. Od početka ovog stoljeća koncern ekspandira. Najprije je Disney kupio uspješni animacijski studio Pixar, onda je “progutao” Marvelove superjunake, a na koncu i Lucasfilm, s njegovom uspješnom serijom “Star Wars”. U 2019. je pokrenuta streaming-platforma Disney+, koja se nakon određenih poteškoća uspjela etablirati i danas je globalno broj tri u branši – nakon Netflixa i Amazon Primea.

 

I dok koncern ostvaruje promet koji se mjeri milijardama dolara, na meti kritika se našao baš onaj segment s kojima je Dizni i počeo – njegove bajke. Zbog rasističkih elemenata u klasicima (“Dumbo” ili “Knjiga o džungli”) Dizni je na početku svojih filmova publiku počeo na to i upozoravati odgovarajućim tekstovima. Nakon glasnih kritika zbog načina na koji je koncern koristio (i prisvajao) kulturno naslijeđe određenih kultura u promociji svojih filmova (poput afričke izreke “Hakuna matata”, preuzete iz svahilija), Dizni danas vodi puno više računa o kulturnom blagu drugih nacija i naroda, piše N1.

 

Povodom 100. jubileja konačno kreće prikazivanje rimejk hita o morskoj sireni Arielle, ali sa stvarnim glumcima. U glavnoj ulozi je tamnoputa američka zvijezda Hejli Bejli.