O braku, roditeljstvu i odnosima koji nas oblikuju od najranijeg djetinjstva govorio je i Vladeta Jerotić, srpski neuropsihijatar, psihoterapeut i pisac, koji je posebnu pažnju posvećivao atmosferi u kojoj dijete odrasta, ljubavi između roditelja i iskustvima koja kasnije nosimo u sopstvene partnerske odnose.

U tekstu koji prenosi njegove riječi izdvaja se i stav o tome kada bi, ukoliko je razvod neizbježan, trebalo da dođe do rastanka. Ipak, taj stav treba razumjeti kao njegovo viđenje, a ne kao univerzalno pravilo koje može da se primijeni na svaku porodicu.

Šta je govorio o razvodu

Jerotiću se pripisuje savjet da, kada supružnici više ne mogu da pronađu zajednički jezik i razvod postane neminovan, do njega dođe dok je dijete veoma malo.

- Ako je razvod braka neminovnost, najbolje je da se ona dogodi kada dijete ima najviše tri godine i da roditelji ubrzo potom stupe u nove bračne zajednice.

Ove riječi otvaraju osjetljivu temu, jer iza svake odluke o rastanku postoje drugačiji odnosi, okolnosti i potrebe djeteta, pa ni pomenuti uzrast ni ulazak u novi brak ne treba predstavljati kao gotov recept za porodične probleme.

Ono čemu je Jerotić u svojim razmišljanjima pridavao veliki značaj jeste iskustvo koje dijete stiče posmatrajući roditelje, način na koji razgovaraju, pokazuju bliskost i odnose se jedno prema drugom.

Dijete upija odnos između oca i majke

Govoreći o prvim godinama života, Jerotić je naglašavao koliko dijete snažno prima ono što se događa u njegovom neposrednom okruženju, čak i kada odrasli misle da je premalo da bi razumjelo njihov odnos.

- Dijete do kraja treće godine je upijajući um, kao sunđer je. Koliko bi samo trebalo da se otac i majka tada vole najviše! I da tako bude pet, pa poslije neka bude malo i prepirki, ali prvih tri do pet godina, i zbog djeteta i zbog sebe, da dijete vidi, upije ljubav oca i majke. Ostaće skript, pa će tražiti u svome braku da ponove ono što su doživjeli prvih tri do pet godina, i dobro i loše!

U središtu ovog razmišljanja je odnos kojem dijete svakodnevno prisustvuje, jer porodični dom predstavlja i mjesto na kojem prvi put upoznaje bliskost, neslaganje, nježnost i način na koji se ljudi ponašaju kada među njima postoji problem.

Jerotić je tako ukazivao na mogućnost da ono što u djetinjstvu usvojimo kao poznat obrazac kasnije tražimo ili ponavljamo u sopstvenom braku, uključujući i dobre i loše strane roditeljskog odnosa.

Roditeljstvo kao zajednička želja

U njegovim razmišljanjima o porodici važno mjesto imala je i želja za roditeljstvom, koju je smatrao nečim što treba da dijele oba partnera.

- Ima hrabrih žena koje rađaju djecu, iako muškarci neće brak.

U prenesenom tekstu navodi se i da je iz psihoterapeutskog iskustva govorio o djeci koja odlaze u daleke zemlje kako bi upoznala svoje očeve, ističući emocionalnu težinu takvih porodičnih priča.

Kroz ove teme vraćao se pitanju odgovornosti odraslih, njihovog odnosa prema djetetu i onoga što mu pružaju tokom odrastanja. NJegove riječi o ranom djetinjstvu zato stavljaju naglasak na ljubav koju dijete može da vidi i osjeti u svakodnevnom životu, kroz odnos roditelja i njihovo prisustvo.