Igo je bio pjesnik, romansijer i dramski pisac te aktivan učesnik političkog života Francuske. Rano je stekao književnu slavu koja ga je pratila do kraja života, a ove godine, 22. maja, navršava se 136 godina od smrti čovjeka koji je sinonim ne samo za francusku, već i svjetsku književnost, pa i cijeli 19. vijek - slikara pjesništva, pisca neuporedivih dubina i zapažanja.

 

DJETINJSTVO, MLADOST I PORODICA

Viktor Igo rođen je 26. februara 1802. godine u Bezansonu, kao treći sin Žozefa Leopolda Sigisberta Igoa i Sofi Trebuše. Sa roditeljima i braćom se u djetinjstvu često selio te se zatim zbog roditeljske nesloge i razdvajanja vratio u Pariz s majkom, s kojom je živio do njene smrti. Od mladalačkih dana Igo je pisao pjesme, osvajao nagrade, objavljivao u književnim časopisima. Godine 1822. Igo je objavio prvu zbirku pjesama "Ode i različite pjesme", a iste godine stupio je u brak s Adelom Fuše, svojom ljubavi iz djetinjstva.

 

U tom braku rodilo se petoro djece - jedno je preminulo gotovo odmah po rođenju. Od preostalih četvoro pjesnika je nadživjelo samo jedno. Samo je jedan Igoov sin imao potomstvo, o kojem se pjesnik brinuo u poznim godinama. Iako je s Adelom Fuše ostao u braku do njene smrti (1868), već 1833. pjesnik je otpočeo ljubavnu vezu s glumicom Žilijetom Drue.

 

Ova veza trajala je pola vijeka, a 1883. preminula je i Žilijeta, koju je Igo takođe nadživio. Uprkos drugim Igoovim vezama i avanturama, Žilijeta je svoju nesmanjenu ljubav i privrženost piscu iskazivala tokom svih tih godina i bila mu je veliki oslonac u mnogim životnim nedaćama, kao što je njegov egzil u doba Drugog carstva.

 

ZBIRKE POEZIJE

Od objavljivanja prve zbirke pjesama, Igo je sve do četrdesetih godina 19. vijeka gotovo u pravilnim razmacima objavljivao više zbirki lirske poezije: "Ode i balade" (1826), "Orijentalke" ili još u prevodu "Istočnjačke pjesme" (1829), "Jesenje lišće" (1831), "Sutonske pjesme" (1835), zatim zbirke "Unutrašnji glasovi" (1837) i "Zraci i sjenke" (1840). 

 

U isto to doba pisac je nizao i pozorišne uspjehe, iako su neki od njegovih pozorišnih komada bili na udaru cenzure: od "Kromvela" (naročito je značajan njegov predgovor, kao manifest romantičarske škole iz 1827. godine), preko "Ernani" (1830), slijede "Marion Delorm" (1830), "Kralj se zabavlja" (1832), "Lukrecija Bordžija i Marija Tjudor" (1833), "Ruj Blaz" (1838)... Igoova spisateljska djelatnost bila je raznovrsna i bogata te je svih tih godina neumorno izdavao i svoje prve romane: "Han Islanđanin" (1823), "Bug Žargal" (1826), "Posljednji dani osuđenika na smrt" (1829), "Bogorodičina crkva u Parizu" (1831), dužu novelu ili kraći roman "Klod Ge" (1834).

 

Prekretnicu u Igoovom radu, ali i u privatnom životu predstavlja 1843. godina. U martu te godine premijera komada "Plemići" nije doživjela željeni uspjeh i skinuta je s repertoara poslije 33 izvođenja. Mnogo je važniji, međutim, tragičan događaj iz septembra iste godine: Igoova kćerka, koja se te iste godine udala, nesrećnim slučajem zajedno sa svojim mužem utopila se u Seni.

 

Narednih devet godina Igo ništa nije objavljivao, već se okrenuo politici i društvenom angažmanu: postao je per Francuske od 1845, a zatim kada je 1848. godine izbila revolucija poslanik u Ustavotvornoj (1848) te u Zakonodavnoj skupštini Druge republike (između 1849. i 1851). Iako se prethodno zalagao za izbor Luja Bonaparte za predsjednika, Napoleonova sve veća autoritarnost, a zatim i njegov državni udar 2. decembra 1851. godine Igoa nedvosmisleno svrstavaju među protivnike novog režima. Pjesnik tada napušta zemlju, a 1852. novi car Napoleon III i zvanično ga protjeruje iz Francuske. Te iste godine Igo se oglasio pamfletom "Napoleon mali" te je protjeran i iz Belgije u koju se u prvom trenutku sklonio.

 

PROGNANSTVO I "JADNICI"

Tada se pjesnik nastanio na ostrvu Džerzi u Lamanšu, a tri godine kasnije protjeran je i sa Džerzija zbog svoje borbenosti. Prešao je na drugo, obližnje ostrvo - Gernzi, gdje je proveo narednih 15 godina, sve do povratka u Francusku 1870. godine. Njegov uticaj na književne događaje i na mlade pisce u Francuskoj nije jenjavao, tim prije što je u ovom periodu Igo napisao svoja najveća djela.

 

Vrhunac njegovog pjesničkog stvaralaštva predstavljaju zbirka angažovane i satirične poezije "Kazne", napisana protiv Napoleona III (1853), zatim lirska zbirka "Kontemplacije" (1856), kao i lirsko-epska zbirka o istoriji svijeta "Legenda vijekova" (u tri serije: 1859, 1877, 1883). Pisao je i drugu poeziju, neke od njegovih poema objavljene su tek posthumno. Pored poezije, Igo je pisao i objavio roman "Jadnici" (1862), započet mnogo ranije, još 1845. godine, koji mu je donio svjetsku slavu i veliko bogatstvo. U egzilu je objavio još dva romana "Pomorci" (1866) i "Čovjek koji se smije" (1869) te nastavio da piše i pozorišne komade, eseje...

 

Takođe je i crtao i slikao. Ali, Igo ne samo da je mnogo radio i zarađivao, već je na razne načine pomagao siromasima, namjenjujući značajne sume novca i prihode od određenih izdanja svojih djela u dobrotvorne svrhe, a godinama je priređivao nedjeljne obroke za siromašnu djecu.

 

POVRATAK U PARIZ I SMRT

Tek po padu Napoleona III u francusko-pruskom ratu Igo se vratio u Pariz, gdje je dočekan s oduševljenjem. Po povratku se odmah uključio u politički život, postao narodni poslanik, zatim i senator, sve do svoje smrti. U to doba objavio je još jedan roman, posvećen Francuskoj revoluciji, "Devedeset treća" (1874), sabrane političke govore i druge spise.

 

Njegova popularnost bivala je sve veća te mu za 79. rođendan, 26. februara 1881. godine, Pariz priređuje velelepnu svečanost - na taj dan stotine hiljada ljudi defilovale su ispod prozora njegovog stana kako bi mu odali počast. Ulica u kojoj je tada stanovao, u neposrednoj blizini Trijumfalne kapije, od te godine nosi ime Avenija Viktora Igoa. Pisac je preminuo 22. maja 1885. godine, a njegova smrt bila je popraćena masovnim javnim žaljenjem.

 

Više od dva miliona ljudi pridružilo se njegovoj pogrebnoj povorci, koja je krenula od Trijumfalne kapija pa do Panteona, gdje je sahranjen.

 

NEPROCJENJIVA ZAOSTAVŠTINA

Igoovo djelo je raznovrsno i ogromno te je teško pobrojati njegovu cjelokupnu umjetničku zaostavštinu: za njim su ostale zbirke pjesama i poeme, pozorišni komadi, romani i novele, politički govori, književni eseji, putopisi, obimna prepiska, crteži i slike, a njegova djela prevedena su na mnoge svjetske jezike.

 

Uvažavan i hvaljen, ali i osporavan i kritikovan, Igo je plijenio kako svojom snažnom ličnošću i nepokolebljivim angažmanom za pravdu, tako i izuzetnom spisateljskom uobraziljom, silinom misli i riječi, i konačno svojom vjerom u prosvjetiteljsku ulogu književnosti. Od "uzvišenog djeteta", vođe romantičarske škole, akademika, prognanika, zatim narodnog tribuna, Igo je izrastao u gorostasa francuske i svjetske književnosti.

 

Citati

Znati, misliti, sanjati. To je sve.

Muškarac ima samo jednu sigurnu ljubav - ljubav svoje majke.

Ljubav ne poznaje srednji put: upropasti ili spasi.

Kada ne bi bilo žena, dijamant bi bio samo običan kamenčić.

Ljubav je besmrtno i beskonačno žarište u nama, koje ništa ne može ograničiti i ništa ugasiti.

Ko je zamišljen nije besposlen. Rad može biti vidljiv i nevidljiv.

Nije teško biti dobar, teško je biti pravedan.

Čovjek što više zna, to više pati.

Ima jedan divni nevidljiv svijet, a to je onaj što ga zaljubljeni u srcu nose.

Ono što vodi i vuče svijet nisu lokomotive, nego ideje.

ROMANI

"Bug-Žargal" (1826)

"Posljednji dan osuđenika na smrt" (1829)

"Han Islanđanin" (1831)

"Bogorodičina crkva u Parizu" (1831)

"Klod Ge" (1834)

"Jadnici" (1862)

"Rabotnici na moru" (1866)

"Čovjek koji se smije" (1869)

"Devedeset treća" (1874)

DRAME

"Kromvel" (1827)

"Marion Delorme" (1829)

"Ernani" (1830)

"Kralj se zabavlja" (1832)

"Lukrecija Bordžija" (1833)

"Marija Tjudor" (1833)

"Ruj Blaz" (1838)