Aljuš Musli, doseljenik iz Tetova u Bijeljinu, promjenio je ime u Hari Džekson.

On se jedini u bivšoj Jugoslaviji odvažio, te šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka krenuo u snimanje dugometražnih kaubojskih filmova.

“Sa nekoliko fotografa, uz pomoć mještana šezdesetih godina krenuli smo u snimanje filmova. Niko nije imao neko znanje, ali smo radili profesionalno. Romi su nam glumili indijance, puste kosu i iscrtamo im lica crvenom bojom. Za razliku od italijanskih filmova koji su imali po desetak Indijanaca kod nas je znalo biti i po 60 u jednom filmu”, priča za SeeSrpska Juso Muratović, glumac i snimatelj u semberskim westernima.

Da bi neko bio revolveraš morao je biti visok, spretan i mjesecima vježbati okretanje koluta.

“U dogovoru sa policijskim komandirom snimale smo pljačke banaka. Mašinovođu počastimo pivom ili ćevapima i on zaustavi voz, pusti paru, pišti lokomotiva… Mi na konjima napadnemo voz i ispadne odlična filmska scena”, priča Muratović za SeeSrpsku.

Kraj ovoj zanimljivoj filmskoj priči nastupio je sa početkom rata u Bosni i Hercegovini. Džeksonova porodica otišla je u Njemačku, a on na ratište. Dio filmskih eksponata završio je u smeću, a kasete sa filmovima Džekson je zazidao u podrumu svoje kuće, vjeruje Muratović.

Sredinom devedestih Hari je odjahao u vječni suton.

O njegovom radu svjedoči nekoliko fotografija i filmska kamera u jednom bijeljinskom kafiću.