Andrić je studirao književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gdje je i doktorirao istoriju sa tezom "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine". Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti. 

U Prvom svjetskom ratu hapšen je i interniran, a između dva svjetska rata bio je ambasador Jugoslavije u Berlinu. 

U mladosti je pisao pjesme - "Eks ponto", "Nemiri", "Lirika". 

NJegova najpoznatija djela su romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", "Prokleta avlija" i "Omer-paša Latas" /nedovršen/. 

Andrić je napisao i niz sjajnih pripovijedaka - "Nemirna godina", "Žeđ", "Jelena, žena koje nema", "Znakovi", "Kuća na osami", putopisi i skice "Staze, lica, predeli" i brojne druge. 

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine. 

Koristeći narodna predanja, legende, istorijsku faktografiju, ali i bogatstvo mašte i osjećanja svijeta, Andrić je svojim djelima podigao monumentalnu književnu građevinu.