Velikan o kome se malo zna: Ko je bio Lukijan Mušicki po kome i ulica u Bijeljini nosi ime?
Da li je slučajnost da se na Savindan, 27. januara rodio Lukijan Mušicki, vladika, prosvetitelj, pjesnik, poliglota...? Velikan koji je bio ispred svog vremena, a o njemu se tako malo zna. Nema godišnjicu, rijetko se spominje njegovo ime, sem u rodnom Temerinu u kojem odnedavno ime Lukijanovo nose kulturni centar, srednja škola, izviđačka organizacija. Ispred opštinskog zdanja postavljena je bista Lukijana Mušickog.
Luka - Lukijan Mušicki (Temerin, 27. januar 1777 — Karlovac, 15. mart 1837) bio je srpski vladika i pjesnik.
Porodica Mušicki prešla je iz valjevskog kraja, iz sela koja se zovu gornji i donji Mušić. Porodica je nosila ime Mušićani, koje je u popisima stanovništva izmijenjeno u Mušicki. Otac pjesnikov učio je bogoslovske škole u Novom Sadu 1762/3. i prema predanju znao Jovana Rajića. Luka (u monaštvu Lukijan) rođen je u Temerinu (Bačka) 27. januara 1777. Učio je najpre kod daskala Pavla Mladenovića u Temerinu, potom u Titelu, gdje je jedan njegov srodnik (Sava Popović) bio učitelj. Pohađao je potom u Titelu njemačku školu dvije godine i tu je naučio njemački. U Novom Sadu i Segedinu uči gimnaziju i mađarski jezik. S jeseni 1794. Mušicki je u Pešti na studijama filozofije i prava. Izdržavao se dajući kondicije.
Već tada na studijama Mušicki se i sam počinje baviti poezijom. U Pešti on je studirao zajedno sa pjesnikom Mihailom Vitkovićem i završivši studije imao je već široko obrazovanje, na osnovu kojeg će kasnije Skerlić zaključiti da je Mušicki "najobrazovaniji srpski pisac svoga vremena". Njegovo obrazovanje obuhvatilo je pored uvida u antičke izvore i poznavanje njemačke, ruske, mađarske i engleske književnosti. U Pešti je naučio grčki, italijanski i francuski.
Lične i književne veze s mađarskim piscima klasicistima, sa Rajnišem, Viragom, Barotijem i Kazincijem bile su u skladu sa opštom orijentacijom Mušickog.
Posle završenih studija Mušicki se nosio mišlju da zajedno sa pjesnikom Atanasijem Stojkovićem ode u Rusiju, ali ga od tog koraka odvraća porodica, pa čak i Stratimirović. Mušicki tako odustaje od puta u Rusiju i bude postrižen u Grgetegu novembra 1802. i uzme u monaštvu ime grčkog antičkog satiričara Lukijana Samosaćanina.
U Karlovcima 1803. Mušicki je postao pridvorni đakon mitropolita. Decembra 1805. postao je arhiđakon, a dotle je bio i profesor na Karlovačkoj bogosloviji. Kako su na bogosloviji učili i učenici drugih škola, godine 1805. kod Mušickog je slušao predavanja i mladi Vuk Karadžić. Koju godinu ranije, pod uticajem Herderovih ideja, Mušicki se zanimao za srpsko usmeno pjesništvo i 1803. pisao Isidoru Putniku da mu zabilježi šta zna o "prostom naroda našeg spjevanju... ono što narod uveselenija svoga i razgovara (radi) pjeva i kazuje".
Isti zahtjev ponovio je i pred svojim učenicima, među kojima je bio i Vuk, pa to spada u prve podsticaje koje je Vuk dobio u ovom pravcu još prije dodira s Kopitarom. Kasnije, Mušicki je i dalje pokazivao živ interes za narodne pjesme i usmenu književnost i Teodora Petrović je utvrdila da je preko stotinu pjesama koje je Vuk unio u svoje zbirke — zabilježio i Vuku stavio na raspolaganje Lukijan Mušicki.
Sveto pismo je čitao u originalu. Njegova poezija u to vrijeme (niz oda i ekloga, kao i nešto mladalačke galantne lirike) još se kreće u vodama rokajne versifikacije. U to vrijeme Mušicki se upoznaje s Kopitarom, i ovaj 1809. piše o Mušickome Dobrovskom, pominjući njegov spis Serbia docta, za koji pomišlja da bi se mogao u Pešti štampati.
Korišćenje srpskog narodnog jezika u djelima visokoga stila značilo je da Mušicki uzima da je taj jezik ravnopravan u književnosti slavjanskom, dakle crkvenom jeziku. Mušicki tada šalje Vuku i Kopitaru u Beč na pregled i štampanje svoje ode, iznosi svoje nazore o gramatici.
Mušicki je u svojim odama, pismima i epigramima često diskutovao pitanja vezana za Vukov rad, dao mu je nacrte za pismena ć i đ i Vuk ih je usvojio, usvajajući na taj način ona ista pismena za ove glasove koja su i prije Mušickog bila u opticaju u srpskoj monaškoj sredini, na primjer kod Venclovića.
Godine 1821. dao je lirsko-didaktičku pesmu Glas arfe šišatovačke, koja je izazvala talas odziva u stihu. "Odzivi arfi šišatovačkoj" punili su stranice srpskih glasila dvadesetih godina XIX veka i stvorili Mušickome ugled najistaknutijeg srpskog pjesnika.
On se tako našao na čelu škole srpskog klasicizma, na čelu druge generacije srpskih klasicista, i to u času kada je srpski klasicizam dostizao vrhunac popularnosti.
Po naredbi Stratimirovića 1823. godine izvršena je revizija čitave istrage nad Mušickim, dugovi su sa njega prenijeti na manastir i Mušicki je određen za administratora upražnjene gornjokarlovačke dijeceze u Hrvatskoj i on januara 1824. odlazi u Plaški, u vladičansku rezidenciju. U Plaškom Mušicki je radio kao i u Šišatovcu: daje se na podizanje zapuštenog manastirskog imanja, osniva srpsku centralnu školu, izdržava o svom trošku četrdeset učenika, i utemeljuje dvogodišnje učilište za sveštenike.
Bio je izuzetno popularan u periodu između 1820. i 1840. godine, a njegov "Glas arfe šišatovačke" naišao je na više odjeka no i jedan srpski pjesnički proizvod prije njega. Veliki Kopitar ga je nazivao "Srpskim Horacijem" a Šafarik "knezom srpskih pjesnika". Za Njegoša on je "genije roda", a za Đuru Daničića je "otac novije srpske književnosti".
Grob mu je u Karlovcu. Na mramoru s prednje strane piše "pravoslavnom Episkopu Slavnom srpskom pjesniku Lukijanu Mušickom diže spomenik priznanje srpskog naroda".