Vanekov mlin - jedan od simbola Bijeljine (FOTO)
FOTO: InfoBijeljina

Jedan od prepoznatljivih dijelova bijeljinskog naselja Ledinci, Vanekov mlin, ujedno je i jedna od najživopisnijih građevina u gradu i svjedok vremena koje više ne postoji.

Danas je ova zgrada ruina o kojoj Bijeljinci ne znaju mnogo, a priča o tada najsavremenijem dostignuću - paromlinu počinje 1888. godine, kao ideja čovjeka koji se zvao Franc Vanek, a koji se u Bijeljinu, tačnije u Novo Selo ili Francjozefsfeld, doselio iz Njemačke.

Kada je Franjo, kako su ga Semberci zvali, na tadašnjoj dalekoj periferiji grada, na početku novoselskog puta počeo da gradi neobičnu i za to vrijeme ogromnu građevinu, mnogi su mislili da je poludio.

 

Pitali su se kako će sad žito da se melje na novi način, a ne na vodenicama. Mlin je građen oko dvije godine, a puna cigla neprekidno je stizala iz “Devaldove ciglane”, koja se nalazila na prostoru današnjeg naselja Pet jezera.

Kada su mašine u ovaj, za tadašnje vrijeme impresivan objekat dovezene, desilo se pravo čudo, jer se pokazalo da je ovakav mlin mnogo ekspeditivniji, te da traži puno žitarica. Stoga se, na neki način, počela mijenjati i prizvodnja, a ljudi su počeli da siju mnogo više ovih kultura

Puna cigla, od koje je građen, neprekidno je stizala iz “Devaldove ciglane” sa Pet jezera (nju su izgradili braća Georg i Johan Devald), a objekti su nicali kao pečurke poslije kiše. Prvo je nastala zgrada sa paromlinom, a potom i upravna zgrada.



Ideja o mlinu koji ne pokreće voda, nego vodena para, bila je Sembercima u početku teško shvatljiva. Vaneka to nije obeshrabrilo, vjerovao je u svoju zamisao - čim je zgrada završena, u Pešti kupuje tada najmoderniju spravu za pravljenje brašna - paromlin.

Kako je od Pešte stigao u Bijeljinu, posebna je priča. Prvo brodom, Dunavom i Savom, a onda zapregom sa preko dvadeset volova, a stanovnici sela, od Rače do Bijeljine kroz koje je povorka prolazila su izlazili na ulice da vide čudo neviđeno. Svi dijelovi su se na licu mjesta sklapali.

Mlin je u početku radio zagrijavanjem vode na drva, ali je ubrzo otvoren i rudnik u Ugljeviku. Kada je, nakon nekoliko proba u julu počeo da radi, bio je to najveći i najbrži mlin u ovom dijelu Bosne, a jedna po jedna vodenica na vodu počela je da se gasi.

Mlin je bio i inicijalna kapisla za druge bogate Bijeljince, trgovce, veleposjednike, da počnu da grade slične, pa su se tako posle izgradili i Mlin Gavrić, kasnije i Ivković. Svi su do Prvog svjetskog rata veoma uspješno radili. 

“Aždaja”, koja je u periodu između dva rata zapošljavala stotinak radnika, s vremenom se ugasila, a paromlin su zamijenili novi oblici proizvodnje. Vanekov paromlin teško je preživio „mlinarsku krizu" između dva svjetska rata, a potom je uslijedila okupacija, pa nacionalizacija.

Nakon Prvog svjetskog rata i svjetske ekonomske krize, mlin više nije radio punim kapacitetom, ali jeste održavao stanje i bio na usluzi, ne samo Sembercima nego i okolini. Nakon Drugog svjetskog rata mlin biva nacionalizovan. Po kazivanju jednog Bijeljinca, svjedoka tih vremena, jedan od Vanekovih sinova, kao učesnik u Narodnooslobodilačkoj borbi i Antifašističkom pokretu, biva postavljen za direktora mlina u Sremskoj Mitrovici. Nakon Drugog svjetskog rata i nacionalizovanja, Vanekov mlin pripada “Žitoprometu”.



Vizionar i čovjek promjena u Bijeljini, Franc Vanek, sahranjen je u kapeli na katoličkom groblju. Priča kaže da je imao tri sina, ali niko od njegovih potomaka niti bližih srodnika ne živi danas u ovom gradu. Jedino što je ostalo zabilježeno je da je jedna od potomaka, sestra Bernadet koja živi u samostanu u Salzburgu, posjećivala Bijeljinu.

TO Grada Bijeljina
Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Vaš komentar

Komentari ( 2 )
Raka

Bio simbol prije 50 godina trebalo je održavat simbol a ne dopustit da bude totalna rusevina!

Jeka

Konačno znamo i razlog zašto grad nije probao da sačuva nešto što je obilježje Bijeljine.... Galens...