Prema važećim propisima u Bosni i Hercegovini (BiH), ona i njen bivši partner, nakon tri godine zajedničkog života, pred zakonom imaju jednak status, odnosno izjednačena prava i obaveze kao i parovi koji su u braku. No, u praksi, situacija je drugačija.

 

Da bi dobila potvrdu da je bila u vanbračnoj zajednici, ona, ali i svi drugi koji se odluče na taj status, moraju imati dokaze. Među njima su zajedničke fotografije, zajedničko mjesto prebivališta, računi i izjave svjedoka.

 

Sagovornica RSE kaže da je bez valjanog dokaza živjela u vanbračnoj zajednici. Odustala je od sudskog procesa, uvjerena da će vrlo teško dokazati bilo šta.

 

„Nisam bila prijavljena na adresi na kojoj smo stanovali i to je moja nemarnost. Teško je i dokazati bilo kakva ulaganja, kredite i slično. Da dokažeš da si kupovao moraš imati račune, a realno ko razmišlja o tome kad počinje s nekim život. Jedino dokazivo u tim procesima je dijete. No, ja nisam željela stres i povlačenje po sudu, jer znam da ni tada ne bih ništa postigla. Da dijelim na pola stolice, regale i slično, nije bilo vrijedno živaca“, kaže ona.

 

Parnice dokazivanja vanbračne zajednice česte su u Osnovnom sudu u Banjaluci, na sjeverozapadu BiH. Sudija Slavica Slavnić pojašnjava da od svih dokaza, najveću „snagu“ imaju pisane isprave, zatim svjedoci, a potom saslušanje parničnih stranaka.

 

„To se u principu dokazuje ukoliko ima prijava mjesta boravka, potom to su dokazi u smislu adrese, razglednice, neki paketi koji su stizali, zdravstvana knjižica na tu adresu. Ukoliko žive u zgradi, onda komšije, koliko članova plaća vodu. Bilo šta što povezuje. Potom svjedoci, da su išli zajedno na slave, na rođendane prijatelja. Ukoliko imaju neke slike i još bolje ukoliko na njima ima datum da se može sabrati koliko je trajala zajednica. No, traži se više od tri godine da bi dokazalo da je postojala vanbračna zajednica“, ističe ona.

 

Advokat iz Tuzle Azur Prnjavorac bio je uključen u procese dokazivanju vanbračnih zajednica u više sudskih postupaka. On tvrdi da su postojeće procedure izuzetno složene, te da postupak može trajati i do pet godina.

 

„Najčešći problemi su što se sudski postupak dokazivanja vanbračne zajednice pokreće, često nakon smrti jednog od supružnika, pa zakonski nasljednici ne mogu doći do nasljedstva sve dok on ne bude dovršen. Svaki dokaz ima svoju konkretnu težinu, a sud odlučuje da li će mu vjerovati i ukoliko da u kojem stepenu“, ističe Prnjavorac.

 

Porodični zakoni oba bosanskohercegovačka entiteta definišu vanbračnu zajednicu kao zajednicu koja traje najmanje tri godine ili kraće, ukoliko je u njoj rođeno zajedničko dijete.

 

Važećim zakonima, vanbračna zajednica izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa.

 

Porodičnim zakonima Federacije BiH i Republike Srpske određeno je da se imovina, stečena radom u vanbračnoj zajednici, smatra zajedničkom imovinom.

 

No, uprkos zakonima koji formalno izjednačavaju prava i obaveze vanbračnih i bračnih parova, vanbračna zajednica mora se dokazivati sudskim putem, što je i uslov za ostvarivanje prava.

 

Vanbračna zajednica dokazuje se, u parničnom postupku, pred osnovnim sudovima u RS i opštinskim u Federaciji BiH, i to iskazima svjedoka i materijalnim dokazima.

 

Advokat iz Banje Luke, Milan Petković, smatra da se, u takvoj situaciji, ne može govoriti o ravnopravnosti vanbračnih supružnika sa parovima koji su u braku.

 

„Oni na mnogo teži način dokazuju zajednicu, zbog čega su neravnopravni. Gube i u vremenu, ali često gube i prava, jer se često ne odlučuju na vođenje ovih upravnih ili sudskih postupaka zato što se boje njihovog ishoda i prevelikih troškova“, kaže on.

 

Osim što se u praksi pokazalo da vanbračni supružnici na području Republike Srpske ne nasljeđuju penziju, Petković pojašnjava da ne spadaju ni u red zakonskih nasljednika. Uz izmjene Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju RS, Petković rješenje vidi i u izmjenama Zakona o nasljeđivanju, čime bi bili harominizirani sa porodičnim zakonima.

 

„U praksi se dešava da je potrebno pokrenuti parnični postupak protiv zakonskih nasljednika kako bi preživjeli vanbračni supružnik dokazao zajednicu što često iziskuje velike troškove. Tako sam imao priliku da supruga, koja je majka djece koja su zakonski nasljednici, mora da tuži svoju djecu i da dokazuje da je ona bila vanbračna supruga, što je sasvim apsurdno u današnje vrijeme“, tvrdi Petković.

 

Minel iz Sarajeva tri godine živi u vanbračnoj zajednici. On i partnerka Nađa za sada ne razmišljaju o vjenčanju, jer smatraju da je brak tek formalnost koja ne može uticati na kvalitet njihovog međusobnog odnosa.

 

„Imamo isti stav po pitanju braka, odnosno da nam je to nepotrebno. Smatramo da je brak više neki vid socijalnog pritiska konzervativnog i tradicionalnog društva. Sreća, mi nismo imali pritisak porodice, niti smo lično osjećali da to nešto moramo i da to mijenja nešto u našoj vezi. Gledamo na brak više kao na komplikaciju veze i nešto što se kao mora, a nama to nije potrebno“, kaže Minel za RSE.

 

Iako do sada nije razmišljao o problemima i eventualnim posljedicama odluke života u vanbračnoj zajednici, Minel iz Sarajeva smatra da se mora odustati od komplikovanog sudskog dokazivanja.

 

On kaže da država treba pronaći rješenje kako bi parovima u vanbračnoj zajednici omogućila ravnopravnost i prava koja im sada samo formalno pripadaju.

 

„Razumijem da neka kontrola mora postojati kako bi se izbjegla mogućnost zloupotrebe i prevara, ali mislim da to mora biti jednostavnije od hodanja po sudovima, te plaćanja advokata i taksi. Jedna od mogućnosti je recimo da, ako je rok tri godine zajedničkog života, da se javimo nadležnim organima. Da se registrujemo kako sutra ne bi imali probleme s dokazivanjem vlasništva, s djecom ili slično. Da se ne dogodi da nakon prekida veze ili smrti partnera ne znate ni šta ni kako dalje i da vas sve košta i vremena i para, a i svađe s drugim članovima porodice“, ističe Minel.

 

Advokat Prnjavorac smatra da parovima treba omogućiti da Opštini, notaru ili advokatu daju zajedničku izjavu o stupanju u vanbračnu zajednicu.

 

Ovakav način registrovanja vanbračne zajednice je, kako kaže, odavno uveden u Holandiji i Francuskoj, a u BiH bi spriječio mnoge sudske postupke i olakšao vanbračnim partnerima rješavanje pravnih problema.

 

„I u susjednoj Hrvatskoj, zakonom iz 2016. godine, samo oni vanbračni parovi koji se registruju kod notara ostvaruju jednaka prava kao i bračni partneri i tek nakon takve registracije smatraju se vanbračnom zajednicom. Slično je i u Švedskoj u kojoj su izvanbračne zajednice u visokom stepenu izjednačene s bračnim bez ikakve obaveze registracije. No, Švedska svojim građanima nudi mogućnost isključenja od tih prava ako ih ne žele koristiti. Kod nas će se, pak, i dalje zloupotrebljavati teži proces dokazivanja vanbračne zajednice“, ističe on.

 

U Federaciji BiH nedavno je pokrenuta procedura usvajanja zakonskih izmjena, koje bi vanbračnim partnerima omogućile korištenje porodične penzije.

 

Vlada Federacije BiH uputila je 16. septembra u parlamentarnu proceduru Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koje predviđaju odredbu da se članom porodice umrlog osiguranika smatra i vanbračni partner.

 

Slične zakonske izmjene očekuju se i u Republici Srpskoj, čiji Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ne predviđa vanbračne partnere kao moguće nasljednike porodične penzije.

 

Važećim entiteskim porodičnim zakonima predviđeno je, uz ostalo, da partneri, nakon nekoliko godina vanbračne zajednice, mogu usvojiti dijete.

 

Zakonima je, takođe, propisano da je otac dužan da, srazmjerno svojim mogućnostima, izdržava majku svog vanbračnog djeteta za vrijeme od tri mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon porođaja, ukoliko ona nema dovoljno sredstava za život.