Među zapaženim zdanjima stare Bijeljine i stare bijeljinske arhitekture, koje je ustuknulo pred naletom urbanizacije i ustupilo mjesto novim vizurama grada, nalazi se i zgrada nekadašnjeg Hotela "Drina", koji je, nažalost, na čuđenje i zaprepašćenje svih građana grada i još šire - Semberije - porušen 1971. godine poslije jednogodišnje nedoumice šta da se s njim uradi. Trebalo je odlučiti - ili ga renovirati i ustupiti u druge svrhe ili ga - porušiti. Bilo je to tada u skladu s tadašnjim mišljenjem da sve staro treba porušiti i na njegovom mjestu graditi novo.

A kad su na prostoru u strogom centru grada, na mjestu gdje se nalazio hotel, izgradili neuglednu novu autobusku stanicu, onda je slika ur(ba)nisanja Bijeljine, nažalost, postala potpuna.

I tada je bilo problematično i diskutabilno da li je to bilo neophodno i jedino rješenje. A vrijeme poslije rušenja tog masivnog zdanja, a naročito uspješna restauracija i revitalizacija starog Konaka iz 1876. godine u zgradu Muzeja Semberije, nedvosmisleno je pokazalo da to nije trebalo uraditi i da je čin rušenja - bez obzira na motive kojima su se urbanisti i odgovorni rukovodili - bio promašaj i nerazumna odluka iz više razloga. Ali, sve je bilo kasno, saznanje je stiglo sa zadrškom, jer objekta nije bilo i “žal za Drinom” se pojačavao. Od objekta nije ništa ostalo. I onda, po običaju, mnogi su se pitali: zar je bilo neophodno srušiti staru masivnu zgradu, ljepoticu s kraja prošloga vijeka, i zar se ona nije mogla preurediti u druge namjene - za pozoršpte, dom kulture, za galeriju, depandans Muzeja Semberije?

Poznato je da svaki grad koji želi da ima “svoju dušu i srce” mora da ima nešto što ga čini onim što jeste - samosvojnim, prepoznatljivim i neponovljivim. Za Bijeljinu je to bio porušeni hotel. Ali, Bijeljina je tako, rušenjem “Drine”, učinila nešto što se drugim gradovima sa manjom tradicijom i starošću, ne bi moglo nikako dogoditi. Prepoznatljivi gradski ambijent, sačuvan na starim razglednicama grada, koji je ulazio u pamtljivi lik Bijeljine i činio njen sastavni dio više od osamdeset godina, na veliku nesreću i sramotu Bijeljinaca, razrušen je i uništen i tako iz njegove istorije i tradicije nasilno odstranjen dio po kome su ga generacije pamtile.

Ovo su zapisi iz knige „Korzo stare Bijeljine“, Slobodana Petrovića i predstavljaju mišljenje šire javnosti tadašnje Bijeljine. Možemo primjetiti da se ni danas mnogo toga nije promjenilo, što se tiče urbanizacije grada (ako možemo tako nazvati današnji razvoj grada). Stare zgrade koje predstavljaju i prezentuju istoriju grada, zapuštene su i obrušene, jedna od njih je svakako Vanekov mlin.

To dovoljno pokazuje nemarnost ili nezainteresovanost Gradske uprave za sačuvanje monumentalnih objekata za Bijeljinu.

Postavlja se pitanje:
- Da li je nezainteresovanost ili neznanje „stručnjaka“ koji su zaduženi za urbanizaciju, ili pak, lični interes pojedinca da profitira?

Ovaj tekst je napisan u nadi da će uticati na promjene. Podijelićemo sa vama fotografije starog grada i nadamo se da ćete uživati.