U velikoj Obarskoj ima i hljeba i s ljebom. Sve domaćin do domaćina. Brekću traktori seoskim šorovima, ali i putevima. Vuku velike prikolice pretovarene lubenicama, dinjama, sijenom, paprikama, kupusom, paradajzom, žitom, krompirom, lukom, svinjama, drvima... Pravac - bijeljinske pijace. Načešće idu na kvantašku, veliku tržnicu na kojoj se poljoprivrednim proizvodima snabdjeva bar pola Bosne.

A sva ta roba, zavisno od volje nakupaca, često “ide” u bezcijenje. Bud zašto! Tako diktira tržište. Ipak u ovom selu vele - najskuplja je njiva koja se ne ore. Zato u Velikoj Obarskoj i nema zapuštenih njiva - sve su uzorane i zasijane.

Postoji i Mala Obarska. I tamo su vrijedni domaćini. I njihovim sokacima traktori za sobom vuku dvije, pokatkad i tri prikolice sa hranom. Tako je, valjda, usud dao ovim ljudima - da rade i grade, da siju i žanju, da sade i beru - da imaju. Pa opet sve to ponovo. Tako svake godine.

Velika Obarska ide u red najstarijih, značajnijih i lijepo uređenih semberskih naselja, koje se, prema pisanim dokumentima, pominje pod ovim imenom 1548. godine, u šesnaestom vijeku, kada se sadašnji administrativni, privredni i kulturni centar Semberije - Bijeljina još uvijek zvao Četvrtkovište, kada se, na kaljavoj livadi - na mjestu gdje se sada nalazi njen glavni trg - prodavani kukuruz, pšenica, drva, stoka, vuna, mlijeko, brašno...

U to vrijeme u Semberiji je bilo sedamnaest naselja, i to: Četvrtkovište (Bijeljina), Mirkovac (Batković), Tvrdkovac, Čukojevići, Grm Selište, Gornja i Donja Ruhotina, Popovi (Zvonaš Selište), Kuzovrat, Tomaševac, Dunjevac, Obarska, Triješnica, Mareština, Krčevac (Gojsal Selište ili Vrljačka), Brodac, Obrovan (Obrovac) i Crnjelovo.

Obarska je tada imala 29 kuća, pa je, prema broju domaćistava - nema podataka o broju stanovnika - bila deseta po redu u Semberiji. Bila je tada prostranija i od Dvorova - sada najvećeg sela u Republici Srpskoj i BiH uopšte.

Zahvaljujući ovako povoljnom geografskom položaju: blizina rijeka Save, Drine i Dašnice, manjem broju močvara nego u drugim dijelovima Semberije, blizina pobrđa, podneblju i drugim karakteristikama, područje današnje Velike Obarske bilo je nastanjeno i u ranijim, praistorijskim vremenima: u kamenom, metalnom, bronzanom i gvozdenom dobu, jer su u njenoj blizini - Batković, Ostojićevo, Triješnica i Dvorovi - registrovana arheološka nalazišta. Najstariji trag materijalne kulture, iz rimskog perioda - poznata i arheološki obrađena "olovna pločica dunavskog konjanika" - pronađena je u ataru Obarske.

Za sada nema istorijskih podataka o nastanku imena sela, niti o tome kada su i iz kojih krajeva stigli prvi preci današnjih stanovnika Velike Obarske. Prema predanjima, vjeruje se da su prvo naseljeni zaseoci Budžak i Tabašnica. Tu pretpostavku potvrđuju i groblja na kraju ovih zaselaka, jer su ona ranije podizana na periferiji naselja.

Postoji, takođe, i nekoliko predanja o nastanku imena sela. Prema jednom, ime naselja izvedeno je po oborima za stoku, velikim i malim, pa otuda i Velika Obarska i Mala Obarska. Prema drugom, ime Obarska nastalo je po bari, jer je dio atara bio močvaran, pa je iz daljine izgledao kao velika bara. Prema tezi istoričara H. Kreševljakovića pretpostavlja se da je Obarska ime dobila po starom narodu Avari, koji su se još zvali i Obri, pa je jezičkim promjenama od Obri nastalo ime Obarska.

U "Etnološkoj monografiji Semberije" dr Radmila Kajmaković, u dijelu "Vjerovanja u natprirodna bića" smatra da je Obarska dobila ime zato što je nekada cijelo selo oborano - zaorana je, oborana brazda oko sela. Prema jednoj pretpostavci, oboravanje sela bilo je zbog "kodlaka" (vukodlaka), kako bi se stanovništvo i stoka zaštitili od tog onostranog bića, a prema drugoj, oborano je da se selo zaštiti od gradonosnih oblaka i nevremena. Prema predanju, oboravanje je obavljeno za jednu noć drvenim plugom koji su vukla dva vola blizanca. Volove su vodila dva brata blizanca, a hranu su im donosile dvije sestre bliznakinje.

Preci današnjih Obrljana su iz Hercegovine i Crne Gore. Oni ali i njihovi potomci, tokom vijekova dijelili su sudbinu stanovnika ostalih semberskih naselja, jer ih nije mimoišla ni jedna buna, ustanak ili rat, te bježanije i stradanja, a potom obnove i teška vremena.

U centru Velike Obarske postoji spomenik na burne događaje iz bosanskohercegovačkog ustanka 1875-1878. godine, kada su u sukobu sa Turcima poginuli ustanici Mićo Nikolić - Čavka, trgovac iz Bijeljine, rodom iz Dragaljevca, te Obrljani Savo Mitrović, Vaso Stajić - Lombić i neki Ivanović.

Turci su Čavki u Poznanovića šumi odsjekli glavu i odnijeli je u Bijeljinu, a trup mu je sahranjen na mjestu pogibije. Tridesetih godina prošlog vijeka pronađen je Čavkin grob, pa su mu kosti, bez glave, prenesene i sahranjene u centru sela.

Ni savremeni istorijski događaji nisu zaobišli Veliku Obarsku. Devedesetih godina prošlog vijeka i početkom trećeg milenijuma u vrijeme i nakon ratnih događaja u Bosni i Hercegovini, u Veliku Obarsku doselio je veliki broj familija, pa je tako nastalo i novo naselje.

Prepliću se ovdje istorija i sjećanja. I sadašnjost. U ovom selu pamte čiji su, ko su i kakvi su. Tako je to, izgleda, u genima dobrih domaćina, jer samo koljenovići opstaju. Obrljani to i jesu. Svi do jednog.

Velika Obarska na početku trećeg milenijuma stasala je u moderno naselje, samo koji kilometar udaljeno od Bijeljine, ali i već sa osmijehom varošice. Stanovnici Velike Obarske i dalje su među najvrednijim, najspretnijim i najiskusnijim proizvođačima hrane u Semberiji i Republici Srpskoj.

Pripovijetka je ovim domaćinima i najbolji drug i lijek za sve nevolje i boljke. I njihov Fudbalski klub „Mladost“. Prvoligaš. Ponos sela koji sve više dobija osmjeh varošice.

A u Velikoj Obarskoj baš znaju lijepo da pripovijedaju, pa i kada njihov glasoviti harmonikaš Branimir Novaković - Šico razvuče svoju "dolapu" sa crvenim trbuhom, pa zapjeva "Stani, stani, Ibar vodo" - onda se pjesma razlije ravnicom, pa krijepi svaku poštenu, umornu i iskrenu paorsku dušu.

Autor:Tihomir Nestorović