Karakteristično je za hedoniste, za koje se kaže da su ljudi koji “vole život”, da posebno uživaju u ispijanju ovog crnog napitka. LJudi koji vole druženje takođe ne mogu bez nje. Uz nju se započinju ljubavi, najveća prijateljstva, ali i završavaju ratovi i drugi sukobi. Ona nije presudna za sve to, ali je bitan elemenat mozaika. Možda nekome zvuči besmisleno, ali nije slučajno što se na prvom sastanku ne pije jogurt nego baš kafa.

Sve je nekako opuštenije uz njen oblačak, ta kombinacija ukusa smiruje um, uz nju lakše sređujemo misli, i opraštamo jedni drugima greške. I kada ljudi hoće nešto da rasprave, i kada se mire, pozivaju jedni druge na kafu. Ima u njoj nešto mistično. Sama njena boja, kao i egzotičnost krajeva iz kojih stiže, doprinose tome. Koliko je samo parova, od kada je svijeta i vijeka, započelo svoje ljubavi odlaskom na prvu zajedničku kafu. Istina je da ona u tim slučajevima često ostane netaknuta jer je gledanje u lijepe oči daleko primamljivije, ali i tada je ona barem izgovor za susret.

To prženo, samljeveno zrno ima čak i svetu ulogu. Ima li išta ljepše nego kada porodica, u svom miru i tišini, sjedne da popije kafu. U tim trenucima osjeća se zajedništvo, u tom krugu je čovjek najbezbrižniji. Ne mora se čak ništa ni pričati, često je dovoljno samo sjesti, pogledati lica najmilijih, biti svjestan značaja što su na okupu, i na miru piti svoju kafu.

Piše: Stojan Krunić