Iako svakodnevno prolazimo pored određenih starih građevina u Bijeljini, malo ko zna da su ih podigli članovi tadašnje jevrejske zajednice, a upravo ovaj film je pomogao da se ne zaborave. Ideja za nastanak filma nastala je nakon izložbe o bijeljinskim Jevrejima koja je postavljena u Muzeju.

Profesorica Rakić je nakon sakupljanja građe koju joj je ustupio bijeljinski Muzej napisala scenario, a zajedno sa učenicima, bez ikakvih sredstava i budžeta, uz pomoć mobilnih telefona, snimaka lokalne televizije i angažovanju učenika oko montaže nastao je dugometražni film koji je prikazan i prilikom posjete stručnjaka za holokaust prof Gideona Grajfa. 

Film je preveden i na engleski jezik, a premijerno je je prikazan u maju prošle godine uz malu zainteresovanost i građana i medija. Ipak ovaj film je stigao mnogo dalje.

Autorka filma naglašava da ovo nije samo obična priča o Jevrejima u Bijeljini, nego da je priča o holokaustu jedna od najvažnijih koju ljudi moraju da nauče da savladaju.

Rijetki stari Bijeljinci sa nostalgijom se sjećaju danas svojih sugrađana, porodica Altarac, Alkalaj, Danon, Salom, Papo i ostalih, ali i Riste Ristića koji je u kasno veče 2.8.1942. išao po jevrejskim kućama i upozoravao preostale Jevreje, uglavnom žene i djecu, na predstojeću ustašku raciju, zbog čega je proglašen za pravednika među narodima 31.8.1994. godine. 

Kada su ga pitali da objasni kako je pomagao Jevrejima, jednostavno je rekao: „Učinio sam sve što sam mogao da spasem Jevreje jer sam ih volio.”