Naziv tulumba dolazi od turske riječi za pumpu. Sastoji se od tijela, ventila, cilindra i ručke, izrađenih od lijevanog željeza, zbog velike čvrstoće i trajnosti. Pokretanjem ručke pomiče se unutrašnji klip i stvara potpritisak, koji relativno lako i brzo izvlači vodu.

Nekada je svaka kuća u Kozincima, Bok Jankovcu, Mačkovcu, Gredi, Dolini, Orubici, sjeća se Milka Ivaštanin iz okoline Gradiške, imala tulumbu. Tako je i na širem području, sve do Laktaša i Srpca. Ona i njena porodica vodu sa tulumbe u dvorištu koriste decenijama.

"Zašto bismo plaćali i trošili vodu iz gradskog vodovoda kada je naša dobrog kvaliteta, a imamo je u izobilju. Koristimo je za farmu pilića, zalijevanje bašte, za sve... Nikada nije presušilo. Nigdje nema tako hladne vode kao sa tulumbe. Pijemo je, a u betonskom koritu rashlađujemo piće, lubenice i koješta..."

Milkin sin Božo, policajac u penziji, podsjeća da su vodom sa tulumbe izgradili kuću, farmu, štale i druge objekte, pojili stoku:

"Ciglanu smo imali, ciglu pravili i za to ovu vodu koristili. Seoska crkva izgrađena je vodom sa naše pumpe. Onda vam je jasno koliko tu vode ima. To je blagodat za našu kuću i porodicu. Pa šta je preče od vode, još kada zasuši kao ovog ljeta."

Radost zbog vode

Božo Ivaštanin pamti kada su 1975. godine ovdje zabili cijev iz koje je potekla pitka i hladna voda. Prije toga živjeli su u selu Orubica:

"Sada se cijev zabija pomoću mašina, najčešće traktora. Sve se radi mnogo jednostavnije i lakše nego nekada. Sada je to hidraulika, a prije isključivo ljudska snaga. Koristili smo šemerdiju. To je teška građevinska, poljoprivredna ili majstorska alatka, podesna za bušenje ili zabijanje cijevi za vodu. Mnogo nas se mijenjalo, udarajući cijev teškim macolama, sa zaprežnih kola, platona, skele..."

Cijevi su udarali snažni i vješti majstori, a kada voda poteče, zavladalo bi opšte veselje. Tada majstorima slijede nagrade, darovi, pohvale i čestitke. Glas o njima i vrelu do kojeg su doprli zašiljenim željeznim cijevima, sa rupama na dnu, da voda lakše prodire, brzo se širio. Nakon toga bivali su traženiji od drugih i bolje plaćeni. Milka Ivaštanin se sjeća da je voda u dvorištu unosila veliku radost.

"Bez vode nema života. To je samo teška patnja. Ko nije imao vodu u dvorištu, morao je dovoziti u buradima, sa rijeka i jezera. A to nije bilo lako."

Božo dopunjava Milkinu priču o betonskom koritu, koje je osmislio i napravio njegov rođak Stojan Bijelić iz Beograda, u vrijeme godišnjeg odmora:

"Imali smo pumpu i betonsko korito u Orubici, gdje smo prije živjeli. Naknadno smo ga prenijeli i na tom koritu godinama stoku pojili. I sada ga koristimo, jer je veoma pouzdano, bez pukotina i pušljiva. Može držati veliku količinu vode. Nigdje ne pušta."

Pumpa u lipovom hladu

Dušan Rokvić iz Petrovog Sela zabušio je cijev za pumpu 1962. godine, ispričao nam je njegov unuk Darko Rokvić. Tulumba je tada postojala u svakom domaćinstvu. Mnoge se posljednjih godina ne koriste zato što su pitku vodu dobili iz gradskog vodovoda.

"Mene za ovu pumpu vežu lijepe i drage uspomene. Ljeti, kada se sve zagrije, ovdje je uvijek bilo hladne vode, za piće, umivanje, osvježenje, za kupanje... Odavno se ne koristi tulumba ispod stare lipe sa debelim hladom, ali niko ne pomišlja da je ukloni."

Lijevčani su, po navici, istovremeno pored pumpe sadili drvo, zbog hladovine i ugođaja. Dubina nepresušnih vodenih tokova u području pored Save i cijelom Lijevče polju, kaže Radenko Grgić iz Aleksandrovca, nadaleko čuveni majstor za pumpe, je od osam do 12 metara. O tome poslu priča:

"Tulumba ne presušuje, osim u rijetkim prilikama kada opadne nivo podzemne vode. I tada ima rješenje. Cijevi pomoću kojih se crpi voda majstori produže za metar ili dva i opet sve funkcioniše. Zato, dok se ljetina u mnogim krajevima suši zbog paklenih vrućina, mještani sa tulumbi navodnjavaju žitna polja i bašte."

Vode u lijevčanskoj ravnici ima u izobilju, a kriza se ne osjeća, objašnjavaju poljoprivrednici iz okoline Gradiške.