U crkvi San Vitale u Raveni hiljade ljudi godišnje prolazi pored mozaika žene obučene u ljubičastu odoru. Ona ima oreol i dvorjane, a njen mozaik zauzima važno mjesto u crkvi, pored mozaika na kom je predstava Isusa Hrista. Sve ukazujena to koliko je bila važna.

 

Teodora je živila u doba ogromnih promjena u crkvi, jeziku i državnosti. Ono što je bilo rimsko trebalo je da postane vizantijsko, a istočni regioni oko Sirije, Levanta i Egipta su tražili da koriste svoje jezike.

  

Uprkos velikom broju literature napisane u i o tom periodu, Teodora je uglavnom ostala zanemarena. U Prokopijevoj Tajnoj istoriji, za koju sadašnje studije vjeruju da je napisana nedugo nakon njene smrti 548. godine, ona je neka vrsta gospođe bez skrupula. On je naziva "Teodora iz bordela", i lascivno opisuje njene nestašluke na sceni – od dopuštanja guskama da kljucaju žito sa donjeg dijela njenog tijela, do plesa bez odjeće. Kada dalje počne da opisuje njenog muža, cara Justinijana, kao bezglavog demona, može da se zaključi da sve što je napisao Prokopije, nije potpuna istina.

 

Prokopijev pogled na Teodoru, koji je objavljen tek u 17. vijeku, svakako je uticao na kasnije pisce. Nekoliko izvora navodi pojedinosti iz njenog života, ali ona ipak ostaje enigma. Međutim, ono što se zna o njoj zvuči fascinantno, često veoma moderno, naizgled feminističko i skoro uvijek kontroverzno.

 

Rođena je oko 500. godine nove ere. Bila je ćerka čuvara medvjeda na carigradskom hipodromu, koji je umro kada je ona imala pet godina. Njena majka se preudala za drugog čuvara životinja. Kada njen novi suprug nije uspio da dobije posao umrlog, ona je svoje tri ćerke počela da uči pokrete i moleće gestove. Zatim ih je obukla i odvela na hipodrom – ogroman kompleks u kome je radilo 30.000 muškaraca – kako bi tražile posao za svog očuha. Očuh je dobio posao, ali i Teodora, koja je postala glumica i plesačica.

 

Već sa 15 godina bila je zvijezda hipodroma. Nastupala je u predstavama koje, ako je vjerovati Prokopiju, nisu bile daleko od moderne burleske. Ona je najvjerovatnije, kao i većina tadašnjih glumica, bila i prostitutka.

 

Teodora je najvjerovatnije dobila dijete sa 14 godina, a njena starija sestra Komito, poznata pjevačica, vjerovatno je bila ljubavnica nekoliko bogatih muškaraca; vjerovatno je i da su obje imale nekoliko abortusa. Sa 18 godina, Teodora je napustila karijeru i kao ljubavnica Hekebola, guvernera oblasti današnje Libije, otputovala sa njim.

 

U Istoriji Justinijanovih ratova, istoričar Prokopije opisuje Teodoru kao ženu velike ljepote. Piše da je ljepotu održavala snom i toplim kupkama u ružinim laticama, dok je njen suprug vodio prilično asketski način života. Teodorin portret u Crkvi San Vitale u Raveni prikazuje je kao sitnu ženu blijedog tena i velikih očiju.

 

Nedugo pošto je napustila Hekobela, pridružila se asketskoj zajednici u pustinji blizu Aleksandrije, gdje je doživjela vjerski preobražaj i to u granu ranog hrišćanstva koja je tada bila na udaru rimske države.

 

U 21. godini, Teodora se vratila u prestonicu i upoznala Justinijana. Bilo je malo vjerovatno da njih dvoje mogu da završe kao par. Justinijan je bio sin zemljoradnika sa teritorije današnje Srbije koji je sa 11 godina doputovao u Carigrad kako bi radio za svog strica Justina i pomogao mu tokom njegovog uspona na vlast.

 

Justinijan je imao jak pravni um (njegovo kodifikovanje rimskog prava i danas se izučava). On je čak promijenio jedan zakon kako bi se Teodorin status podigao; a drugi je stvorio kako bi ona imala pravo da se uda (pravo koje u to vrijeme nekadašnje glumice nisu imale). Vjenčali su se protivno želji Justinijanove tetke, carice Eufemije, koja je i sama bila bivša robinja i konkubina. Kada je Justin umro, a Justinijan postao car 527. godine, "Teodora iz bordela" je postala carica Rimskog carstva.

 

Uz mnoge druge stvaru, Teodora je kao carica radila na nekoj vrsti zakona o svodnicima. Zabranila je prisilnu prostituciju, proširila mogućnost razvoda, majkama je dala veća ovlašćenja nad djecom, zabranila je ubijanje preljubnica, za silovanje je uvela smrtnu kaznu, žene su dobile pravo da posjeduju i nasleđuju imovinu...

 

Sa svojim carskim suprugom živila je u velikoj slozi i prijateljstvu, što je za tadašnje pojmove bilo vrlo čudno. Justinijan je cijenio njene savjete i tretirao ju je kao svog suvladara, a ona je imala veliku zaslugu za rast popularnosti cara kad je došao na vlast.

 

Postoje i nagovještaji da je bila umiješana u trovanja, mučenja i prinudne brakove, i iako je mnogo učinila da pomogne siromašnim ženama i djevojkama, za žene iz njenog novog dvorskog okruženja navodno nije imala strpljenja. Napadala je sve koji su ugrožavali njen položaj, uključujući i caricu Eufemiju.

 

Carica Teodora je umrla 548. godine, najvjerovatnije od raka. Imala je oko 40 godina. Sahranjena je u grobnici koju je za njih dvoje podigao njen Justinijan u blizini Crkve svetih apostola u Carigradu.