Iako su zanat službeno oživjeli prije nekoliko dana, u najvećem gradu na Neretvi su već postali par koji u crnim odorama djeluje u hitnim situacijama, a njihova pojava na ulicama je za građane prava atrakcija, u šta smo se uvjerili prilikom susreta s njima u gradskom parku.

 

Građani su zastajali da se uhvate za dugme, što, prema starom narodnom običaju, donosi sreću, objašnjavajući to mladim generacijama, što je i novopečene dimnjačare oduševilo, pa su dugmiće s radošću i sami dijelili sugrađanima.

 

Dugme za sreću nije propustio ni načelnik Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara Božo Ćorić, koji se oduševio susretom s dimnjačarima uz mostarsko šetalište i čestitao na odvažnom potezu oživljavanja zanata koji je decenijama nedostajao Mostaru.

 

Naime, Tajma je magistrica hemije, koja nije imala priliku zasnovati radni odnos, a Sanjin carinski tehničar s brojnim poslovnim iskustvima daleko od struke.

 

Oni su u pustolovinu povratka starog zanata krenuli zbog toga što su bili primorani sami čistiti dimnjak u svojoj kući, jer im nije imao ko to uraditi.

 

– Kad nam se pojavio problem s dimnjakom, nismo znali koga da zovemo, ni od koga da tražimo pomoć, pa sam otišao u poljoprivrednu apoteku i kupio četku i sajlu da to sam otklonim. Tada, kao apsolutni laik, uspio sam riješiti problem na desetak dana, a tragajući za stručnom osobom saznam da u gradu nema dimnjačara – počinje Sanjin pričati za Klix uvertiru za poslovni poduhvat.

 

To je njemu, kako kaže, bio dovoljan znak da treba postati dimnjačar, a kako ne bi lutao na putu do cilja, javio se Udruženju dimnjačara BiH, gdje je dobio sve smjernice i upute.

 

– Javio mi se rahmetli Selim Ekmečić, koji je tada bio predsjednik udruženja, i odmah rekao da mi želi pomoći. U tu misiju se rado uključio i njegov zamjenik Jadranko Đurić iz Brčkog. Oni su me posavjetovali da upišem školu i steknem potrebne kvalifikacije, što sam i prihvatio – priča Sanjin početničke korake.

 

Ali, kako su mu mentori savjetovali da još nekoga uključi u školovanje, svjesni da neće moći sve poslove obavljati sam, to mu je stvorilo problem, jer nikoga nije mogao naći. To je Tajmi bio razlog da krene s njim na taj put, na što su sada veoma ponosni, kao i čitava porodica, koja im je sve vrijeme bila podrška na putu do ostvarenja cilja.

 

– Znala sam koliko Sanjo želi da ide na školovanje za dimnjačara i vidjela da ga muči to što niko koga je pitao nije htio s njima. A ja sam otkrila na internetu dimnjačarku Dajanu Đurić, koju sam kasnije i upoznala, što me inspirisalo da i ja steknem kvalifikacije za obavljanje toga posla – priča Tajma. koja je, bez sumnje, prva dimnjačarka u istoriji Mostara.

 

Posebno je na tom putu razveselilo otktiće da su njena struka i dimnjačarstvo povezani, jer su tokom školovanja bili obavezni naučiti rukovati hemikalijama za čišćenje cijevi centralnog grijanja te stekli kvalifikacije za šire područje djelovanja.

 

Nakon stečenih diploma postali su roditelji prvog djeteta i suočili se s problemom nabavke potrebnog alata koji je veoma skup i teško se može naći. Ali su odvažno počeli raditi s osnovnim, najjeftinijim alatom, a potom uz intenzivan rad, kredit i podršku porodice, u roku od godinu i po, uspjeli nabaviti sve potrebne mašine, vozilo i kameru za snimanje dimnjaka, koja je sama koštala 11 hiljada KM, te su registrovali firmu kojom se ponose.

 

– Koristimo savremenu tehnologiju bez penjanja na krov i prašine te uspješno rješavamo probleme bez obzira na vremenske prilike – kažu mostarski dimnjačari, koji imaju pune ruke posla, jer, kako tvrde, svi pozivi koje dobiju su hitni, što nije iznenađujuće s obzirom na to da dimnjake u Mostaru niko decenijama nije održavao.