Školska godina u Kini trebalo je da počne 4. februara, ali je nastava odgođena do daljnjeg. Mladić nestrpljivo iščekuje kada bi ponovo mogao da se vrati na posao u ovaj kineski grad u kojem živi oko 11 miliona stanovnika, a koji je postao karantin i središte epidemije koronavirusa.

– Koronavirus se pojavio u jednom dijelu grada, koji je prilično daleko od mjesta na kojem ja stanujem. Da bi se metroom stiglo iz jednog do drugog kraja grada potrebna su četiri sata. Virus je najprije tretiran kao prehlada, upozoravali su stanovnike da nose maske i izbjegavaju veće skupove, da smanje kontakte s drugima. Tek kad su počeli da se dešavaju smrtni slučajevi, shvatili smo da se radi o epidemiji koja nije bezazlena – priča Goran.

Kaže da se svakodnevno čuje sa menadžerkom škole u kojoj radi.

– U našem dijelu grada još nema zaraženih, ali je grad u karantinu, ne rade aerodrom i metro. Ljudi su već i nervozni i strahuju od eventualne nestašice hrane i pitke vode -navodi Goran.

Profesor engleskog u Modriči

Goran je radio 10 godina kao profesor engleskog u Modriči, a onda je odlučio da ode u Kinu, gdje je dobio posao u Centru za učenje jezika. Radi sa djecom od 3 do 8 godina, koji kroz igru uče engleski. S nestrpljenjem čeka povratak u Kinu.

– Divno je raditi s njima. Vaspitani su, željni znanja. Brzo su me zavoljeli, a i ja njih – kaže mladić.

Dolazak u najmnogoljudniju zemlju, među ljude s drugačijom kulturom, navikama, hranom, bio je veliki izazov na koji je Goran gledao sa puno optimizma.

– Kinezi su otvoreni i druželjubivi ljudi. Uvijek spremni da pomognu i izađu u susret. Nema mnogo stranaca, bjelaca u Vuhanu, ali prema onim malobrojnim su veoma prijateljski raspoloženi. Razlikuju se od nas. Puno rade, posvećeni su i za sve se zna vrijeme. Ono što me je iznenadilo je da se u 22 sata sve zatvara. Praktično nema noćnog života. I ako želite i raspoloženi ste, nemate gdje, jer ugostiteljski objekti ne rade – priča Bijeljinac.

I hrana mu je predstavljala veliki izazov, jer Kinezi ne jedu mnogo slano, ali jedu začinjeno i slatko, i još kombinuju s ljutim.

– Da jedem štapićima naučio sam za jedan dan. Hrana im je jeftinija nego kod nas, odjeća takođe, a standard življenja je tek malo viši nego ovdje – kaže Goran.

Nakon šest radnih dana Goran je nedjelje, koje su mu jedini slobodni dani, koristio da što bolje upozna znamenitosti ovog grada.

Kakav je grad kad nema virusa

U Vuhanu se svakodnevno mnogo gradi, a od modernih građevina izdvaja se toranj banke Minsheng, visok 331 metar, i Svjetski trgovački centar Vuhan, koji doseže 273 metra. U gradu postoji mnogo jezera i parkova, koji su rekreacijski centri.

– Išao sam u toranj Žutog ždrala, u njihov zabavni park, u nekoliko hramova i nekih poznatijih mjesta. Grad je ogroman i ne može se obići ni za tri mjeseca – priča Goran.