U Mostaru je završio osnovnu, a zatim trgovačku školu. Skromno obrazovanje nije ga spriječilo da se oformi u kulturnog pojedinca i cijenjenog pisca.

Svojim književnim stvaralaštvom, pripovijetkama, pjesmama, romanima, dramama slikao je stvaran život u Hercegovini, prikazujući ljude svih staleža, vjera i nacionalnosti. Skoro cijeli život proveo je u Mostaru. Tu je rođen, tu je i umro. Tako je njegovo književno stvaralaštvo bazirano na život ljudi u tom gradu. Piše priče o životu malih ljudi i njihovim svakodnevnicama, strahovima, težnjama, nadanjima, strepnjama, njihovom bolu i očaju, njihovoj ljubavi i sreći. Njegovi likovi su tako sveštenici, trgovci, zanatlije, vojnici, komšije i prijatelji.

 

Mnogi veliki književnici cijenili su Ćorovićevo pričanje. Smatrali su da je rođen za pričanje. Čitavo njegovo književno stvaralaštvo je u stvari produžena priča, pričana više radi razgovora, nego iz nekih dubljih umjetničkih razloga.

 

Njegovi najpoznatiji romani su: „Ženidba Pere Karantana”, „Majčina sultanija”, „Stojan Mutikaša”, „Jarani” te pripovijetke: „Bogojavljenska noć”, „Pod pećinama”, „Na vodi”, „Na Vaskrs”

Sa mnogo pažnje, stila, simpatija i topline znao je da naslika dušu i život jednog djeteta. Jedna takva priča, koja se ujedno smatra i jednim od njegovih najvrednijih dijela je „Bogojavljenska noć“.

Na početku rata je bio zarobljen. Nešto kasnije, nakon mobilizacije, odlazi u vojsku i to u Mađarsku. Iz Mađarske se vratio teško bolestan 1917. godine. Umro je u Mostaru dvije godine poslije, od bolesti koju je dobio u austrijskim logorima.

 

Zanimljiv podatak je da je sa samo šesnaest godina Ćorović napisao pjesmu „Siroče na majčinom grobu“. Nako što je vidio sliku srpskog slikara realizma Uroša Predića istoimenog naziva, nije ostao ravnodušan. Probudila su se njegova najdublja osjećanja. Mješavina tako jakih emocija tuge, saosjećanja, čežnje, strepnje, nemoći inspirisala ga je da napiše pjesmu istih motiva i tematike. Slika je metafora jednog vremena, stvarno stanje u jednoj zemlji, jednog običnog čovjeka. Namjera umjetnika bila je da skrenu pažnju javnosti na problem napuštene djece, gdje su majke umirale mlade, usljed teškog samohranog života, budući da su njihovi muževi dali svoje živote u ratu.

 

Njemu u čast književna nagrada „Svetozar Ćorović”, za najbolju knjigu proze, dodijeljuje se tradicionalno od 1997. godine na „Ćorovićevim susretima pisaca” koji se održavaju u Bileći.