Političke partije u Srpskoj u narednom periodu imaće sve teži zadatak da ubjeđuju građane kako su „oni drugi“ odgovorni za loše stanje u društvu, a da će oni donijeti promjene. Nakon posljednjih parlamentarnih izbora predstava o poziciji i opoziciji je potpuno izmijenjena. Naime, ulazak stranaka Saveza za promjene u Savjet ministara BiH, dok je u Narodnoj skupštini Republike Srpske postojeća većina ostala ista uz par manjih koalicionih partnera, dovelo je do toga da ubuduće niko neće moći da kaže da nije imao priliku da u određenoj mjeri učestvuje u vlasti i radi u korist građana. Prostije rečeno, više niko ne može da na sebe navuče „oreol opozicije“ i izađe pred glasače sa pričom da oni jedini nisu odgovorni za aktuelno loše stanje u zemlji. 

Mali ne opstaju

Bilo gdje u svijetu partije teško mogu da opstanu ukoliko dugo izbivaju iz vlasti. Kod nas je taj period prilično kratak, jer stranke ne žive od svog članstva, već članstvo živi od njih, i mogućnosti da ih zaposli. Procjena je da se 25 miliona maraka godišnje izdvoji iz budžeta za političke stranke u BiH, a najviše dobiju oni koji osvoje najviše mandata, i učestvuju u vlasti. Stoga je za naše stranke ulazak u vlast - pitanje opstanka, smatra Jelina Đurković, profesor na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini. 

- Male stranke ne opstaju. Pogledajte, nema ih ako nisu u bilo kom dijelu vlasti. Ako nemaju mogućnost nekoga da zaposle, da postave na funkciju, članovi ih odmah napuštaju. Na spiskovima imate mnoštvo stranaka, ali faktički ih postoji oko petnaestak. Svaka se nekako malo ugradi u vlast na nekom nivou, i onda tako opstaje. Onda, imate tu mješavinu kada stranke iz opozicije dijele vlast na lokalnom nivou. Nemate stranku koja je čista opozicija, pa narod ne može ni da se orijentiše - kaže profesorka Đurković.

Izvjesne prekompozicije

Prema mišljenju Stevana Salatića, mastera politikologije sa banjalučkog Fakulteta političkih nauka, takvo stanje se u prošlom mandatu pokazalo kao neodrživo u FBiH, i sve stranke teže promjeni takve situacije. Jedan od razloga je i komplikovan sistem donošenja odluka u BiH, koji prosto zahtjeva da jedna ista koalicija bude u vlasti na svim nivoima. I na primjeru Srpske, Salatić očekuje da će morati doći do promjena. 

- Smatram da će do kraja mandata doći do prekompozicije vlasti ili na državnom ili na entitetskom nivou. Mislim da ćemo već lokalne izbore 2016. godine dočekati sa jakim opozicionim stranačkim blokom. Trenutna situacija predstavlja samo prostor za politički manevar dvije najjače partije u Republici Srpskoj, SNSD-a i SDS-a, a taj prostor ima svoju krajnju granicu na kojoj će ove stranke morati odlučiti da li će koalirati zajedno na svim nivoima ili će jedna od njih morati prepustiti vlast drugoj. Lično, smatram da je druga opcija realnija – ističe Salatić. 

Ono oko čega bi se analitičari i većina javnosti vrlo brzo složila jeste da ni ranije nije bilo previše razlike između vlasti i opozicije. Većinsko mišljenje je da je položaj opozicije bio komotan, jer je imala obezbjeđena sigurna primanja, nije mogla uticati na procese odlučivanja, a djelovanje joj nije išlo i ne ide dalje od prepucavanja sa predstavnicima vlasti. 

Vuk Vučetić, magistar na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, smatra da opozicija nije ni postojala u pravom smislu te riječi. Činjenica da su jedni bili na vlasti, a drugi ne, nije uzrokovana time što među njima postoji ideološko neslaganje, različitost u sagledavanju problema i ponuđenim rješenjima, već time što se nikada nisu mogli dogovoriti kako bi podijelili vlast. Jer, isuviše je primjera da su se takvi dogovori postigli na lokalnom ili državnom nivou. 

- Političkim sistemom dominiraju interesne grupe, a ne političke partije sa jasno izraženom ideološkom orijentacijom. Imajući to u vidu, smatram da jednostavno ne postoji osnova da govorimo o kategorijama pozicije i opozicije, već prije možemo govoriti o postojanju jedinstvenog interesnog trusta koji se sastoji od većeg broja privatnih političkih preduzeća na nivou države – smatra Vuk Vučetić. 

Lokalni nivo

Kada je učešće u lokalnoj vlasti u pitanju, stvari se usložnjavaju. Skoro svi mogu sa svima, i gotovo da nema stranaka koje nisu obezbijedile svoj dio vlasti. SDS u 43 grada i opštine učestvuje u vladajućoj većini. U 32 grada ima svog načelnika i okosnica je vlasti, dok među preostalih 11 ima i nekoliko opština u kojima dijeli vlast sa SNSD. Negdje je, poput Kotor Varoša, došlo do raspada koalicje, dok je u Foči, gdje su zajednički kandidovali aktuelnog načelnika, koalicija i dalje stabilna.

SNSD ima 20 načelničkih pozicija, pri čemu su tri u FBiH. U približno toliko opština SNSD učestvuje u vlasti. NDP i DNS imaju po dvije (grado)načelničke pozicije, a PDP i SP po jednu. Stranke poput DNS, PDP, NDP i SP učestvuju u vlasti u između 20 i 30 lokalnih zajednica. Na ruku im posebno ide to što obično oni budu presudni za formiranje vlasti. U ukupnom broju odbornika u svim lokalnim skupštinama SNSD i SDS prednjače sa po više od 300, PDP i DNS imaju nešto više od po 100, dok je evidencija odbornika u drugim strankama uglavnom dvocifrena.

Svako učešće u vlasti donosi dio funkcija, što je prilika za zapošljavanje članstva i učvršćivanje pozicija. Ljudi koji su u ime stranke imenovani na neku poziciju plaćaju tzv. funkcionerske ili strateške članarine, i to je najbolje mjerilo koliko je neka stranka uzela učešća u vlasti. Najviše funkcionerskih članarina se plaća u SNSD, oko 1200, dok je to dužnost za 692 člana SDS. To se odnosi na poslanike, delegate u domovima naroda, ministre, odbornike u lokalnim skupštinama, te imenovanih funkcionera, od upravnika lokalne pošte pa do direktora nekog fonda ili šefa kabineta. Druge stranke obično ne otkrivaju te podatke, ili kažu da zbog procedura nisu uspjeli da naprave konačne baze podataka. 

Jedino narod bez vlasti

Gledano iz drugog ugla, čini se da je narod u najširem smislu jedina opozicija, jer jedino on ne učestvuje u vlasti. Sa te strane, on ispunjava uslove da se tako nazove, ali ne ispunjava druge uslove, poput pritiska na vlast i pokušaja da bude njen korektiv. 

- U Republici Srpskoj nema organizovanog pritiska civilnog društva na institucije sistema, nema štrajkova radnika firmi koje su u stečaju, nema jakog medijskog pritiska nezavisnih novinskih kuća. Kao što je partijska scena polarizovana, tako je i narod apsolutno polarizovan. Svi su čvrsto opredijeljeni za svoje političke partije i dalje od te opredjeljenosti ne vide.  Narod je spreman svoje ideale zamijeniti za obećanje zaposlenja ili čak za još manje – kaže Stevan Salatić.

Profesorka Jelina Đurković smatra da prave opozicije nema ni među narodom. Partije su pokrile svaki segment društva, i natjerale ljude da igraju po njihovim pravilima. Situaciju dodatno olakšava i to što, za razliku od inostranstva, kod nas stranke ne žive od članova, već je ljudima jedini izlaz da preko članstva u stranci riješe egzistencijalne probleme. 

- Narod se izvještio na koja vrata treba da pokuca, gdje da stane u red. Svi imaju nekog u nekoj stranci ili više njih, i svi staju u red očekujući da će se nešto desiti, da se i njih neko sjeti. To je zato što smo podijeljeni po partonahijama. Svaka partija pokriva svoj region. I zbog toga na izbore idu oni koji čekaju u redu, kada će doći na partijsku listu, pa na partijsku kvotu, jer bez toga nema zaposlenja. A onih koji su izvan stranaka skoro da i nema, oni ne postoje – kaže Đurkovićeva. 

Sa njima se slaže i Vuk Vučetić koji smatra da bi narod, shvaćen kao javnost, trebao da bude korektiv vlasti. On čak i u iznevjerenosti „narodnih nadanja“ vidi razlog da on više pritiska vlast, ali da se to ne dešava. 

- Čini se da narod olako popušta pod pritiskom onih koji čine vlast i prilagođava se sistemu koji im ne stvara uslove za bolju perspektivu. Međutim, s obzirom da se za takve uslove trebaju sami izboriti, rješenje često pronalaze u napuštanju zemlje. To svakako šalje poruku vlasti da nešto ne funkcioniše kako treba, ali čini se da vlast nema ili ne želi da ima sluha za takve probleme – dodaje Vučetić.

Deficitarna nova lica

Osim primjedbe da su svi političari isti, narod sa pravom može istaći i da su perjanice političke scene i dalje isti ljudi. Naime, većina lidera su već dugo na čelu svojih stranaka. Najduže Milorad Dodik, koji je na čelu SNSD 19 godina, Mladen Ivanić predvodi PDP 16 godina, Marko Pavić i Petar Đokić vode DNS i SP 12 godina, a Mladen Bosić vodi SDS devet godina. Većina njih se u politici pojavila prije rata, tokom ili neposredno poslije završetka rata. Takođe, na čelu opština i gradova, uključujući i one najveće, nalaze se ljudi koji su tu već u nizu mandata. 

Na političke tokove utiče i kvalitet lidera, a potreba za novim licima je očigledna. Potencijalni lideri su oni koji su se iskazali u vođenju lokalnih zajednica. Ipak, takvi transferi kod nas su rijetki. 

- Lokalnom političaru se svakako ne isplati izaći na veliku scenu, jer bi na taj način mogao ugroziti svoj imidž, a to bi opet posljedično moglo uticati na njegovu poziciju na lokalnom nivou. Ako su već dugo lideri na lokalnom nivou, onda mislim da ne bi trebalo da ulaze na veliku scenu, jer to ne bi predstavljalo nikavo osvježenje ili nešto slično – kaže Vuk Vučetić.

Kalup starih lidera

Novi lideri koji dolaze izvan aktuelnih političkih opcija su rijetki, a među mladima iz stranaka teško je uočiti kvalitativni iskorak. Njih obično stavljamo u koš sa starijim kolegama, jer zbog njihovog uticaja, uspon na političkoj ljestvici uslovljen je prihvatanjem postojećih matrica. Budući da je bez organizacije jako teško uspjeti u političkoj borbi, pa su mlađi ili prinuđeni da se uklope u atmosferu koja vlada u stranci, ili lako bivaju izopšteni ukoliko ne žele da igraju po zadatim pravlima. 

- Ako se pojave nezavisni mislioci, oni nemaju mogućnost da utiču na procese odlučivanja. Ili pokušaju, i obično gube na izborima, ili se priklone nekoj partiji gdje opet gube simpatije velikog broja ljudi. A drugi mladi lideri koji su već u strankama, oni preslikavaju njenog lidera i metode rada u tim partijama. Dakle, novi lider ili novo lice, uopšte nije novo lice, on je već formatiran prema nekom uzoru – zaključak je profesorke Jeline Đurković.

Svi se slažu u jednom. Za kvalitetniji i smiseniji politički život Republike Srpske neophodni su neki novi ljudi, koji će za razliku od većine aktuelnih lidera biti spremniji da više rade za dobrobit svog naroda.