Osam dana nakon rođenja Sinu Božjem dali su ime Isus, što znači Spasitelj, kako je anđeo rekao Svetoj Djevi Mariji. Kada je Isusu bilo četrdeset dana, Sveta Djeva Marija i Josif donijeli su ga u hram da ga po zakonu posvete Bogu.

 

Odmah poslije Isusovih roditelja u hram je ušao sveštenik Simeun, poznat kao Sveti Semeun Bogonosac, kome je ranije Sveti duh kazao da neće umrijeti dok ne vidi Hrista Spasitelja. Kada je ovaj pravedni i pobožni starac ušao u crkvu, uzeo je dijete na svoje ruke i hvaleći Boga rekao je:”Sada otpuštaš s mirom slugu svoga, Gospode,po riječi svojoj; jer vidješe oči moje Spasenje tvoje”. Ovo je značilo da Simeun može mirno da umre jer je vidio Spasitelja, kao što mu je Sveti duh rekao.

 

Zatim su se Sveta Deva Marija i Josif sa Isusom vratili u Vitlejem. Za uspomenu na ovaj susret Simeunov sa Sinom Božjim praznuje se Sretenje.

 

Sretenje je krsna slava mnogim srpskim domaćinstvima i na ovaj praznik se ništa ne radi. Običaj je da se na Sretenje obavezno pale svijeće jer se smatra da plamen ima skrivenu čudesnu moć i da će kuću i zemlju domaćina štiti od udara groma, poplava, bolesti ukućana i stoke, i drugih nesreća u domaćinstvu i na imanju. Ako se na svijeći dok gori od voska stvaraju mlazići i voštane krupice vjeruje se da će godina biti rodna.

 

U našem narodu postoji vjerovanje da se na Sretenje sreću zima i ljeto. Ako na Sretenje osvane sunčan dan, a medvjedi uplašeni od sopstvene sijenke vrate se u zimski san, vjeruje se da će zima trajati još šest nedjelja.

 

Jedno od najzanimljivijih vjerovanja jeste da mlade djevojke strogo paze koga će ujutru prvo sresti, jer će im mladoženja biti baš takav, i po izgledu i po karakteru.