Magazin
10.04.2022.
10:09
Sumnjam da se kaže sumljam
Izvor: Nezavisne
0
Podijeli
"U zadnje vrijeme sve više sumljam u to." Sretosmo se na ulici moj zanimljivi sagovornik i ja nakon dužeg vremena. Skrenu razgovor u određenom pravcu te mi se on požali na nešto. Uslijedilo je objašnjenje o čemu se radi, međutim meni se misli zaustaviše na onom "sumljanju" te ne čuh nastavak priče.
"Sumljaš?"
"Da. Što? Zar se ne kaže tako?", upita me sa zanimanjem.
Uskovitla se u mojim mislima oko mene uragan i uhvatismo se u zagrljaj u tom vjetru stranice Rečnika srpskoga jezika Matice srpske i ja.
Ukazaše se pred mojim očima sljedeće riječi:
"Sumnja, imenica ženskog roda, označava nepotpunu vjeru u nekoga ili nešto, nevjerovanje, sumnjičenje ili nevjericu. Taj termin se takođe poistovjećuje s nagađanjem i pretpostavkom, odnosno bojazni i strahovanjem.
Sumnjati znači imati, odnosno osjećati sumnju ili nevjericu u istinitost nečega, pokazivati rezervisanost u pogledu nečega (npr. rezultata izbora).
Takođe, ta riječ označava nemanje povjerenja ili pouzdanja u nekoga (npr. partnera).
Ukoliko pretpostavljate da bi neko mogao biti kriv (na osnovu njegovog držanja ili ponašanja), takođe možete reći da sumnjate u njega, odnosno da ga sumnjičite."
"Sumnja (gen. množine sumnji), sumnjati, sumnjiv, sumnjičavost", nadoveza se i Pravopis srpskog jezika.
Paralelno s tim, u istom tom rječniku nema riječi sumljiv, a nema je, niti je može biti, iz prostog razloga što ona ne postoji. Stiša se oluja, vratiše se stranice u pravopisne korice, zauze i pojašnjenje svoje mjesto u sagovornikovoj memoriji te se na kraju srdačno rastadosmo.
Nekoliko mjeseci kasnije zaustavi me razdragano da mi ispriča anegdotu... Slučajno se, ispriča on, nedavno zatekao u nekom društvu gdje se polemisalo na tu temu te im je prenio svoja saznanja, rekavši im veselo na kraju: "Zaista sumnjam da se kaže sumljam. Tačnije rečeno, potpuno sam siguran da tu treba NJ."
Svaki put kad pomislim na tu priču, iskrade mi se osmijeh... Ne treba sumnjati u sebe niti u poznavanje svog maternjeg jezika, jer, na kraju krajeva, mi imamo najljepši jezik na svijetu.
"Da. Što? Zar se ne kaže tako?", upita me sa zanimanjem.
Uskovitla se u mojim mislima oko mene uragan i uhvatismo se u zagrljaj u tom vjetru stranice Rečnika srpskoga jezika Matice srpske i ja.
Ukazaše se pred mojim očima sljedeće riječi:
"Sumnja, imenica ženskog roda, označava nepotpunu vjeru u nekoga ili nešto, nevjerovanje, sumnjičenje ili nevjericu. Taj termin se takođe poistovjećuje s nagađanjem i pretpostavkom, odnosno bojazni i strahovanjem.
Sumnjati znači imati, odnosno osjećati sumnju ili nevjericu u istinitost nečega, pokazivati rezervisanost u pogledu nečega (npr. rezultata izbora).
Takođe, ta riječ označava nemanje povjerenja ili pouzdanja u nekoga (npr. partnera).
Ukoliko pretpostavljate da bi neko mogao biti kriv (na osnovu njegovog držanja ili ponašanja), takođe možete reći da sumnjate u njega, odnosno da ga sumnjičite."
"Sumnja (gen. množine sumnji), sumnjati, sumnjiv, sumnjičavost", nadoveza se i Pravopis srpskog jezika.
Paralelno s tim, u istom tom rječniku nema riječi sumljiv, a nema je, niti je može biti, iz prostog razloga što ona ne postoji. Stiša se oluja, vratiše se stranice u pravopisne korice, zauze i pojašnjenje svoje mjesto u sagovornikovoj memoriji te se na kraju srdačno rastadosmo.
Nekoliko mjeseci kasnije zaustavi me razdragano da mi ispriča anegdotu... Slučajno se, ispriča on, nedavno zatekao u nekom društvu gdje se polemisalo na tu temu te im je prenio svoja saznanja, rekavši im veselo na kraju: "Zaista sumnjam da se kaže sumljam. Tačnije rečeno, potpuno sam siguran da tu treba NJ."
Svaki put kad pomislim na tu priču, iskrade mi se osmijeh... Ne treba sumnjati u sebe niti u poznavanje svog maternjeg jezika, jer, na kraju krajeva, mi imamo najljepši jezik na svijetu.