Naravno, ne cijelu, ali podatak da, poput modernog Robina Hooda, brine o siromašnima rijedak je slučaj u savremenom sportu, opterećenom delom jurnjavom za rezultatima, dijelom za propratnim efektima njegovog bavljenja.

U tako poremećenom sistemu vrijednosti bivši reprezentativac Srbije osnovao je 2013. godine Fondaciju Neven Subotić, sa ciljem da obezbijedi makar pristojne životne uslove djeci iz najzabačenijih krajeva svijeta.

Kaže, nije mu teško i može sve da stigne.

"Tokom dana imam dovoljno sati, van onih koje posvećujem fudbalu, da se brinem i o djeci. Ona u Africi su na samo nekoliko sati leta od nas, ali žive potpuno drugačije. Preuzeo sam dosta obaveza na sebe, međutim, mogu da računam na pomoć fenomenalnih kolega i volontera", ispričao je za zvaničnu stranicu Bundeslige štoper Borussije iz Dortmunda.

Njegova misija nije samo humana. Naprotiv, ima prizvuk jedinstvene beš zato što ju je pokrenuo sportista odrastao u industrijskom društvu. A pokušava da ga uobliči u vanvremenske vrijednosti.

"Naša obaveza je da pomažemo ljudima u najsiromašnjim dijelovima planete. Najviše onima koji najviše pate. Djeci. Želim da im pomognem tako što ću im omogućiti pristup čistoj vodi, a to znači izgradnju sanitarnih objekata. Uskoro ćemo ući u četvrtu godinu postojanja Fondacije, zasad smo prikupili blizu 1.000.000 eura i od toga novca izgradili 34 objekta, kako bi 20.000 djece u Africi dobilo pristup čistoj vodi. To je nevjerovatno".

Konkretizovao je šta ga je podstaklo na, kako se to danas popularno kaže, društvo angažovani rad.

"Kad počnete da razmišljate globalno, brzo postanete svjesni sa kakvim se sve nevoljama ljudi suočavaju. Shvatate da su njihovi problemi mahom nemogućnost da uživaju u normalnim stvarima. Kao što je voda. Mi u Njemačkoj smo sretni što živimo u državi u kojoj je čista voda uvijek dostupna. Volio bih da je svi imaju. Bilo gdje".

Voda je samo početni problem koji Neven pokušava da riješi. Daleko veći je ono što proizilazi iz neimaštine u, na primjer, Mozambiku u Etiopiji, gdje je Subotićeva fondacija najviše prisutna, prenosi Mozzartsport.

"Nema zdravlja ako nema čiste vode, a bez zdravlja nema ni šanse za obrazovanjem. Na primjer, naš cilj je da djeca ili žene ne moraju da pješače pet ili šest sati do izvorišta bistre vode, već da im je zato potrebno najviše 30 minuta. To će im ostaviti pet do pet i po sati slobodnog vremena svakog dana koje mogu da ulože u obrazovanje. Razmišljamo o daljim koracima. U školama djeca moraju da imaju sanitarnu njegu. To je važan aspekt. Čak postoje dokazi da više djece u Africi pohaća nastavu ukoliko su im obezbjeđeni odgovarajući sanitarni objekti".

Njemačke novinare interesovalo je šta je podstaklo nekadašnjeg prvotimca Mainza da pomoć isporučuje baš na Crni kontinent, pa su ga, po okončanju jedne akcije, upitali: "Dug je put do Etiopije, zar ne"?

"Mislio sam: Ako ja brinem o djeci u Mainzu ili u Dortmundu, ko onda brine o djeci u Bosni i Hercegovini ili Etiopiji? Nisam želio da ograničim sebe u pogledu nacije, porijekla, mjesta življenja, već da potražim mjesta na globalnom nivou kojima je pomoć zaista potrebna. Kad tako postavite stvari brzo dođete do dijelova planete gdje ljudi moraju da prežive dan sa manje od jednog eura na raspolaganju".

Rođen u Banjaluci 1988., odrastao u Prnjavoru, Subotić se uslijed ratnog vihora na prostoru bivše države početkom devedesetih sa roditeljima preselio u Njemačku u potrazi za mirnijim životom. Možda u činjenici da poznaje šta znači nevolja u svojoj biti valja tražiti razloge njegovog altriuzma.

"Uvijek mi je bilo važno da upoznam ljude, ne samo da o ovom ili bilo kom drugom problemu, pristupam površno. Dok sam igrao za Mainz svake sedmice sam obilazio dječija svratišta i igrao se sa mališanima. Tad sam postao svjestan koliko je jedinstven svaki od njih i koliko u toj dječurliji ima potencijala. Svojim prisustvom dao sam im više samopouzdanja, shvatili su da se profesionalni fudbaler brine o njima. To je bilo sjajno, odjednom djeca nisu bila van igrališta, nego na njemu".

Nekadašnji srbijanski reprezentativac, koji se na sopstveno insistiranje iz državnog tima povukao u jesen 2014., manje više dijeli mišljenje kakvo je ovih dana u etar pustio veznjak Manchester Uniteda Juan Mata, uplašenog koliko su fudbaleri zaštićeni.

"Ne mogu da kažem da se osjećam krivim zbog toga, ali mogu da poručim kako osjećam snažnu privrženost sa ljudima kojima je pomoć potrebna. Zamislite da možete ponovo da se rodite i da budete u prilici da birate gdje ćete živjeti. Većina bi izabrala države u kojima život siguran i lijep, uslijed sređenog zdravstvenog sistema, infrastrukture, mogućnosti školovanja i slobode misli. Srećom, živim baš u tom dijelu svijeta gdje su mi pomenute privilegije garantovane, ali... Mnogi nisu te sreće, zato je moja dužnost da sa takvima podijelim sreću koja je meni dostupna".

Njegov rad nailazi na opšte odobravanje. Što Borussijinog Žutog zida, koji može da se diči momčinom za primjer, što svlačionicom na Westfalenu u kojoj očigledno, osim profesionalnih, ima mjesta i za neke druge principe. Familijarne, na primjer.

"Kad sam osnovao Fondaciju ona je za većinu saigrača bilo nešto novo, ali svi poštuju ono što radim. Cijene me. Volio bih kad bi više profesionalnih fudbalera uzelo učešće u akcijama poput mojih i postalo svjesno socijalne odgovornosti. Imamo i fantastične naivjače, koji me na ovom putu podržavaju na način o kome sam mogao da sanjam. Mnogi su donirali pomoć u ugrožene dijelove baš zbog ljubavi prema Borussiji i zato se danas identifikuju sa ciljevima Fondacije. Veza između navijača Borussije i Fondacije zasnovana je na motu: istinska ljubav", završio je Neven Subotić.