Poznati slijepi guslar i pjesnik Filip Višnjić rođen je u selu Trnova, 1767. godine, od oca Stojana Vilića i majke Marije, poznatije kao Višnje. Otac mu je rano umro, a majka se preudala u Međaše. Sa sobom je u novi dom povela i svog od boginja oslepelog sina Filipa.

Kada je imao dvadesetak godina mladi Filip, koji se po majci počeo prezivati Višnjić, sa guslama u ruci krenuo je od mjesta do mjesta širom Bosanskog pašaluka i pjevajući uz gusle narodne pjesme učinio život koliko toliko snošljivijim.

Usred ustanka, 1809. godine, prešao je s porodicom u Srbiju i, s guslama u rukama, išao po zbegovima i ustaničkim šančevima i pjesmom hrabrio narod da istraje u svojoj velikoj buni protiv Turaka . Upoznao je skoro sve ustaničke vojvode, podrinjske naročito, a i oni njega. Sa Stojanom Čupićem - Zmajem od Noćaja se i trajno sprijateljio (u njegovoj kući u Salašu Noćajskom je smjestio i svoju porodicu). Pune četiri godine, od 1809. do 1813. godine, proveo je slijepi guslar u ustaničkim logorima i “mnogo puta kupio oko sebe vrela zrna i slušao tursko alahanje na palisadama opkopa”, kako je umio da kaže Milorad Panić Surep u svojoj monografiji Filip Višnjić - pjesnik bune.

Iz njegovog grla kao bujica pokuljali su stihovi novih, njegovih pjesama o slavnim bitkama koje je neposredno, među ustaničkom vojskom, doživjeo. i pratio, o njenim poznatim starješinama i junacima.

Posle poraza ustanika u Boju na Zasavici, kojim je i okončan Prvi srpski ustanak, slijepi guslar je, kao i većina drugih, prebjegao u Srem i nastanio se u selu Goku (danas Višnjićevu), odakle je, opet sa guslama, išao u mnoga mjesta po Sremu, Slavoniji, Bačkoj, Banatu i pjevao svoje, a i druge narodne pjesme, pronoseći slavu i veličinu srpskog naroda i njegove junačke borbe za nacionalno oslobođenje.

“Čujući ja da on zna lijepi pjesama, osobito od Karađorđina vremena, dobavim ga u Šišatovac 1818. godine, pa onda od njega prepišem kako ove pjesme koje su štampane tako i još tri od Karađorđina vremena, koje sam ostavio da njima, ako bog da zdravlje, začinim petu knjigu. Ja zacijelo mislim da je ove sve pjesme, od Karađorđina vremena, Filip sam spjevao”.

Za samo četiri godine, koliko je proveo među srpskim ustanicima u Srbiji, Filip Višnjić je spjevao ukupno trinaest originalnih pjesama, od kojih deset sa temama iz Podrinja, jedna iz Užica, jedna je teritorijalno neodređena, a samo jedna se odnosi na cijelu Šumadiju. Od Filipa Višnjića Vuk je zabilježio i još nekoliko narodnih pjesama, koje je Višnjić na njemu svojstven način “dotjerao”, dopunio novim pojedinostima i preradio.

Originalne Višnjićeve pjesme značajne su, i umjetnički vrijedne, prije svega, po tome što ih je ovaj, uistinu, pjesnik bune ispjevao u samoj borbi, u šančevima ustaničkim, što se odnose na najvažnije događaje i ličnosti iz Prvog srpskog ustanka i, naročito, po tome što su nastale iz pjesnikovog uspjelog stvaralačkog nastojanja da se širokom i dugom klasičnom desetercu udahne nova snaga i da se njegov ritam i metar oplemene novim sadržajima i novim misaonim dometima" (Vojislav Minić).

Višnjićeve pjesme bogate su faktografijom, nizom karakterističnih detalja i pojedinosti, ali nikako ne suvišnih već smišljeno i strogo odabranih, tako da oni nezamjenljivo služe potpunijem izražavanju misli, motiva, likova i radnje. U svoje pjesme unio je Višnjić više od tri stotine toponima i antroponima. Vlastiti poetski postupak sam će obrazložiti (Mušickom): “Pitao sam vojske prišedše za bitku, ko ih je predvodio, gdi su bili, ko je poginuo, pritiv koga su išli…” I sve te pojedinosti vješto je utkivao u cjelinu pjesme.

Po obimu (5.001 stih) i, naročito, po “širini i dubini” prikazanih događaja i ličnosti iz vremena Prvog srpskog ustanka, po svojim umjetničkim kvalitetima, najznačajnije Višnjićevo pjesničko djelo je poema Početak bune protiv dahija. U njoj, pored hronološkog prikazivanja početka i toka velike oslobodilačke bune srpskog naroda, Višnjić otkriva i dublje korjene i socijalne uzroke “kavge”. Ovu pjesmu o buni na svojevrstan način dopuniće donekle sve ostale Višnjićeve pjesme, sve dok jedna takva cjelina ne bude naglo prekinuta sa privremenim porazom Ustanka.

Zaćutao je i veliki pesnik. Kazivao je uz gusle samo ono što je u buni stvorio. I to samo radi toga da sredstva za život obezbjedi. Ni Vuk ga nije uspio nagovoriti da se vrati u Srbiju i još po neku pjesmu spjeva. Jer, srpskih vođa i vojvoda više nije bilo u ponovo porobljenoj Srbiji (ili su bili izginuli, ili “anonimno čamili negdje u Austriji i Rusiji”). A Vuk još misli da mu je “bilo vrlo dobro u Sremu: gdje je god došao, ljudi su ga zbog njegovih pjesama častili i darivali; sina je svoga dao u Goku u školu; imao je svoga konja i taljige, i čisto se bio pogospodio...”

Ipak, prije će biti da se Višnjić nije vratio u Srbiju, niti nastavio da stvara deseteračke pjesme, zato što je, kao i junaci koje je opjevao, teško doživjeo poraz ustanka i tragičnu sudbinu Karađorđevu.

Novi, Milošev ustanak, nije ga privlačio. Jer, “oni, u kojima je gledao oličenje svoga sna - Karađorđe i Čupić - pali su kao žrtve od bratoubilačke ruke, pop Luka je čamio sve do 1822. u Štajerskoj i Rusiji. Ne, pjesnik bune i hvalospevac junaka nije imao šta da traži u Srbiji” (Milorad Panić Surep).

Ali, po onome što je stvorio za svega četiri godine učešća u ustanku (1809.-1813), Višnjić je obezbjedio sebi dostojno mjesto u istoriji srpske književnosti, iako, nepravedno, njegovo ime ne stoji  ispred ili na kraju epskih pjesama koje je stvorio. One se od Vuka do naših dana vode kao narodne (a one to i jesu po sadržini, formi i jeziku), iako im se zna autor. A to je pjesnik bune Filip Višnjić, koji je, kako jednom reče Ivo Andrić, “stvorio stihove kojih se ni Šekspir ne bi postidio”, a koga učeni Slovenac Jernej Kopitar još 1815. godine nazva “srpskim Omirom”.

O Filipu Višnjiću napisano je niz književno-istorijskih tekstova, članaka i obimnijih studija. 

Najpoznatiji su integralna studija Milorada Panića Surepa: Filip Višnjić - pjesnik bune i monografija dr Milana Budimira: Filip Višnjić - srpski rapsod.

Ime Filipa Višnjića danas nosi nekoliko škola, narodne biblioteke i drute ustanove kulture u Srbiji i Republici Srpskoj. Zahvalni podrinjci podigli su mu spomenike u Bijeljini i Loznici.