U urednoj radnji ljubazno ga dočeka vlasnik Nikola Vasić, Srbin koji se, uprkos znatnoj konkurenciji, za kratko vrijeme boravka i rada u "državama" već pročuo kao ozbiljan "violin mejker". On je u pridošlici odmah prepoznao velikog virtuoza na violini Rusa Mihaela Mišu Sauloviča Elmana, čiji je nastup gledao još prije desetak godina u Sankt Peterburgu.

Slučaj je htio da par dana ranije Elman bude zamoljen da proba jednu tek kupljenu Nikolinu violinu i tom prilikom ostao je zadivljen ljepotom zvuka, ne vjerujući da to nije stari, već nedavno načinjeni instrument. I tako dvojica Slovena vršnjaka, odskora građana Amerike, stadoše jedan naspram drugog, što će biti početak plodne poslovne saradnje. Dobri vjetar, koji tog dana donese Mišu, dobrano će doprinijeti nastavku karijere sposobnog i ambicioznog Srbina, koji će steći reputaciju jednog od najvećih svjetskih majstora za izradu violina u posljednjih 200 godina.

Maestro je toga dana oduševljeno probao nekoliko Nikolinih violina i naručio kopiju svoga donesenog "stradivarijusa", vrijednog tada basnoslovnih  60.000  dolara, za koji se iznos moglo kupiti desetine "Fordovih" automobila. Kada se Elman ljubazno zahvalio i otišao, Vasić je bio ushićen tom posjetom i narudžbom, međutim tek će sutradan biti zatečen kada u njegovu "butigu" nahrupi desetak ljudi na čelu sa Mišom. On je doveo cijeli svoj kvartet i nekoliko novinara sa fotoreporterima. Uslijedilo je štimovanje i probavanje izloženih instrumenata, uz laskave komentare muzičara za Nikolin rad, ali i za Elmanovo otkriće. U jednom trenutku maestro pristupi Vasiću, snažno mu stisnu ruku i, okrećući se novinarima, svečano izgovori: "Gospodo, ovo je Stradivarijus našega doba, upravo sam vas doveo da ga upoznate". Nikola se poslije sjećao: "Znao sam da takav čovjek ne zbija šale sa mnom, ali ipak mi je to djelovalo nekako pretjerano i čak osjetih i određenu nelagodu."

Preskočićemo silna pitanja i bliceve nasrtljive sedme sile, čiji je rezultat bio da narednih dana američka štampa bruji o "srpskom Stradivarijusu". Citirane su Elmanove riječi kako je zvuk Vasićevih  instrumenata ravan onom kod čuvenih starih uzora, dodajući da žica "G" njegovih violina ima čak bolji zvuk od onih sa monogramom "Stradivarijus". Nije bilo sumnje da takav muzički autoritet zna šta govori. Moralo se vjerovati majstoru koji je još kao dječak bio najveće svjetsko čudo violiniste i bio primljen na konzervatorijum u Petrogradu sa jedva jedanaest godina.

Odjek pohvala

Ove pohvale javno izrečene odjekivale su kao bombe i taj Srbin, violin mejker, preko noći postade mega poznat. Inače, riječ Srbin je tih godina u Americi bila dosta znana i asocirala na junaštvo, čast i žrtvovanje jednog malog savezničkog naroda iz Evrope u minulom Velikom ratu, a već se i te kako čulo za Teslu i Pupina.

Elman je tom prilikom kod Nikole, pored pomenute kopije svoje skupocjene violine, dogovorio i izradu kompleta instrumenata za svoj kvartet, dvije violine, čelo i violu. Vasić je za svog velikog promotora Elmana napravio i jedan neobičan poklon, violinu dugu nevjerovatnih tri inča. U prvi mah svi su mislili da je riječ o suveniru, međutim ta violinica je svirala i Elman je njome znao oduševiti publiku u koncertnoj dvorani.

Nikolu uskoro zasuše razne ponude za izradu instrumenata, ali i one poslovne, naoko vrlo primamljive, za fabričku proizvodnju. Nuđen mu je moderno opremljen atelje, međutim on je to sve odlučno odbio, ne želeći da pokvari svoj savjestan i minuciozan rad, željan da nastavi usavršavanje svog majstorluka i otkrije još poneku tajnu starih majstora.

Priča Nikole Vasića počinje u Zvorniku, gdje je rođen 1892. godine u vrijeme austrougarske okupacije, zbog čega će ga na našim stranama često zvati "Stradivarijus sa Drine". Njegov otac Risto bio je tamošnji terzija (krojač), a majka Draginja domaćica. Imao je sestru Persu i brata Pericu, koji je umro u djetinjstvu. Iz očevog prvog braka je imao brata Đorđa, trgovca, sa kojim je bio izuzetno blizak i držao stalnu prepisku. To je poslije nastavio i sa njegovom djecom, posebno bratićem Slavkom. 

Kao odličan đak osnovne škole postade štićenik Srpskog  društva "Privrednik", koje je stipendiralo nadarenu siromašnu djecu, pa Nikola nastavi školovanje u Novom Sadu. Tamo uči zanat za popravku muzičkih instrumenata kod poznatog majstora Dancingera. Mada je uspješno popravljao sve vrste muzičkih instrumenata, postavši kalfa to ga nije zadovoljilo. Želio je steći potrebna znanja da sam izrađuje instrumente, prije svega violine, koje su ga najviše privlačile. Mada je znao da u tadašnjoj Srbiji nema radionica evropskog nivoa, on ipak prelazi u tu "zemlju svojih snova". Neko vrijeme radi u Beogradu kod majstora Dragoslava Dimitrijevića, da bi se uskoro zaputio u Češku, u Šembah. Tačno je znao šta želi i nije bilo slučajno što je "dopao u ruke" čuvenog majstora Vencela Pecla. Tu je pored upornog praktičnog rada dvije godine pohađao teoretska znanja u stručnoj školi. Stiče zvanje majstora, o čijem se radu poče govoriti sa uvažavanjem. Međutim, njegova radoznalost i ambicija odvode ga u Saksoniju, u Marknoekirhen, zvanog i "njemačka Kremona", jer se tu nekoliko porodičnih firmi bavilo izradom kvalitetnih violina. Žedan novih saznanja u tom poslu, kako bi se primakao magičnom zvuku Stradivarija i Gvarnerija, Vasić prelazi u Prag kod Karla Dvoržaka. Tu i dalje brusi svoja znanja i vještine,  otkrivajući svaki put po neku novu "caku" zanata oko drveta, ljepila, laka i obrade. Ni tu nije kraj njegovom neumornom nomadskom usavršavanju  i put ga odvodi u Švajcarsku, pa u Hamburg.

Odlazak u Rusiju

U Berlinu ga zatekoše odjeci pucnjeva Gavrilovog "brauninga" u Sarajevu. Po reakcijama iz Beča odmah je shvatio da će Austrougarska okriviti i napasti Srbiju, te da će on kao državljanin Austrougarske morati obući uniformu i krenuti u rat protiv svoje braće s onu stranu rodne Drine. Ta pomisao ga je užasavala i poče tražiti način da to izbjegne. Konačno, u zadnji čas, na sam dan objave rata Srbiji, sa dokumentima jednog druga iz Valjeva, preko Norveške umače u Rusiju. Tamošnje policijske vlasti otkriše njegovu zamjenu identiteta i dopade u zatvor. Uhvati ga panika kad sazna da ga žele protjerati, odnosno predati austrijskom konzulu u Rigi. Međutim, na sreću njegovu i vaskolikog srpstva, Rusija objavi rat Švabama i to ga spasi. Kratko se radovao, jer ga OHRANA stavi pod sumnju da je njemački špijun, pa u zatvoru provede narednih 14 mjeseci. Uporno šalje molbena pisma višim instancama dokazujući svoju nevinost. Konačno se obrati i srpskom poslaniku u Rusiji, Miroslavu Spalajkoviću, pa uskoro dobi dokumenta kao građanin Kraljevine Srbije.

Ne zna se da li se Zvorničanin srećno izbavio i zato što je Spalajković bio oženjen Sarajkom Dragicom Jeftanović, kćerkom moćnog srpskog prvaka Gligorija Jeftanovića. Međutim, njegovim nevoljama ni izbliza nije bio kraj. Buknu boljševička revolucija, taman kad se u Sankt Peterburgu i Saratoru bješe predstavio svojim majstorlukom u izradi violina. Rusija je u krvavom građanskom ratu, "ne zna se ko pije, a ko plaća", a glave padaju kao zrele kruške. U toj pometnji se obre u Čeljabinsku, odakle je što pješke, što na zapregama, prevalio dug put do Sibira i Mandžurije. U gradu Harbinu na sjeveroistoku Kine boravi devet mjeseci. Da bi preživio i prišparao novac za nastavak puta sagradi i proda nekoliko violina. Njegov cilj je već bio određen, želio je otići u Ameriku. Ipak prije prelaska velike bare još jednu godinu je morao provesti u Šangaju.

Iz Japana prebrodi Tihi okean i nastani se na zapadnoj obali u gradu Sijetlu. Odmah sa nešto dragocjenog materijala, donesenog iz Kine napravi nekoliko prefinjenih kopija starih majstora, pa se ubrzo proču za njegov rad. Nedugo potom, 1923. Nikola pređe na suprotni kraj SAD  i konačno se skrasi na atlantskoj obali u gradu Baltimoru, gdje otvori svoju radnju i gdje će ostati do kraja života. Iz te njegove radionice izašlo je oko 350 novih instrumenata, Amerikancima znanim i cijenjenim, sa urezanim monogramom "VASICH". Usput je reparirao i mnoštvo starih oštećenih violina. U Americi je tada već postojalo sedam - osam poznatih graditelja violina, uglavnom porijeklom iz Rusije ili srednje Evrope, a neki su tu tek odskora prispjeli, početkom Velikog rata. Međutim, Vasić kao veliki znalac, učenik čuvenih škola, uskoro pokaza ko je ko u tom poslu, pa će vremenom konkurenciju sve više bacati u zasjenak.

Otvorena vrata

Tako ponovo dođosmo na početak ovoga teksta i storiju o susretu Vasića i Elmana, koji će našem zemljaku otvoriti vrata ka usponu do neslućenih visina u svijetu izrade gudačkih instrumenata, gdje će i dan-danas, po mišljenju stručne javnosti, imati reputaciju jednog od najboljih svjetskih konstruktora violina.

Zbog pomenute Elmanove i drugih porudžbina, Nikola se krajem 1927. uputio u Pariz radi nabavke što starijih komada drveta javora i smrče, poput starih klavira, pa čak i starog namještaja. Znao je čak i u starim krovnim gredama prepoznati posebnost drveta koje mu treba. Veliki je posao iz svega toga izrezati mnoštvo daščica, od kojih mnoge kao "gluve" budu odbačene, jer na kuckanje majstora ne bi odgovorile određenim zvukom. Samo rijetke su na kraju činile instrument težak 350 do 370 grama.

Tokom boravka u Gradu svjetlosti dao je nekoliko intervjua dopisnicima francuskih, ali i nekih naših novina. Tom prilikom je ukratko ispričao svoju životnu priču, koja bi mogla biti predložak za neki vrlo uzbudljiv film.

Pariska štampa mu je posvetila dosta prostora. Dok su ga jedni veličali kao priznatog majstora, drugi su ga napadali kao tipičnog Amerikanca punog dolara, koji ne pitajući za cijenu otkupljuje rijetke antičke predmete francuskog nasljeđa. Razlog tome je bio što on u Parizu poče otkupljivati stare orgulje, klavire, pa čak i dijelove starog namještaja za koje je procijenjivao da imaju drvo od posebne fele.

"Neprijatno mi je bilo da me tretiraju kao nekog biznismena punog dolara, koji raznosi francusko kulturno blago", reći će Vasić. "Pa i ja sam valjda neko ko cijeni umjetnost i želi udahnuti novi život odbačenim starinama. Pored toga, ja nisam podlegao poslovnoj vrevi američkog biznisa, već sam ostao onaj stari boem i dobar Srbin koji nije samo poštovalac francuske kulture, već i prijatelj francuske nacije. Upravo razmišljam da čak i svoj atelje otvorim u Parizu."

On dalje priznaje: "Mada me mnogi uvjeravaju da ne trebam biti toliko skroman, daleko sam od toga da se poredim sa starim majstorima, mada sam se do kraja posvetio detaljima izrade violina i našao tajnu "menzuru" i "ajnštudirao" estetiku "Stradivarijusovih" umjetnina, koje su violini dale konačne proporcije i ljepotu linija, nepromijenjene i do danas. Ostaje mi samo da nađem taj posebni ton koji zavisi od mnogih faktora. Zahvaljujući upornosti i ljubavi otkrile su mi se mnoge tajne ovoga posla." 

Novinarima je tom prilikom otkrio i da ga velika nostalgija vuče ka zavičaju, pa će nastojati da što prije obiđe naše krajeve.  Usput, obećava da čim se potkoži sa nešto novca, dostojno će se odužiti "Privredniku" kojem duguje veliku zahvalnost za svoj uspjeh.

Održa dato obećanje, pa uoči Vaskrsa 1928. dnevna štampa objavi da se poslije Beograda i u Sarajevu obreo Nikola Vasić, majstor svjetskog glasa, o kojem se u Evropi i Americi zna mnogo više već kod nas. Ističe se da su njegove violine poručivali najugledniji svjetski virtuozi tog instrumenta, i da mu je Amerika priznala titulu umjetnika u zanatu. Kaže se da je taj naš zemljak u potpunosti očuvao srpski jezik, čak i prepoznatljiv podrinjski akcenat. U otadžbinu je došao preko Francuske i Čehoslovačke, te da će iz Sarajeva produžiti u rodni Zvornik, gdje će se prije povratka u Ameriku zadržati nekoliko dana. Kasnije se čulo da mu je tom prilikom Srpsko udruženje zanatlija Zvornika u dvorištu Građanske škole priredilo svečani doček. I 1930. Nikola je poslom dolazio u Evropu, pa je i tom prilikom posjetio Zvornik.

Iako je mnogo čeznuo za zavičajem, tokom svog života u Americi samo dva puta je stigao doći u rodni kraj, jer ne dadoše obaveze. Jednom će reći: "U mojoj radionici ja sam jedini radnik i dosad sam izradio valjda pet stotina violina". Nikola je bio intelektualac, umjetnička duša, sa primjetnim pripovjedačkim darom. O svom zavičaju je izrekao najljepše i najnježnije misli u pismima upućenim svojim rođacima, posebno bratiću Slavku, učitelju u penziji.

Vasić je svoj zanat doveo do savršenstva, po mišljenju zapadne stručne kritike i nisu tek onako slučajno na njegovim violinama božanstvene melodije izvodili najčuveniji virtuozi tog vremena: Miša Elman, Jaša Hejfec, za kojeg su govorili da je najveći poslije Paganinija, zatim Fric Krajsler, Albert Spalding, Katlin Parlou, Dejv Rubinov, Jaroslav Kocijan, Sesil Henson, Pol Kočanski i drugi. Da je Nikola Vasić bio izuzetno školovan genijalan violinar, sa velikim imenom i karijerom u SAD, svjedočio je još jedan naš majstor Vladimir Radosavljević, koji je jedno vrijeme gradio violine u Njujorku i Brazilu, da bi se potom sa svojom poznatom radionicom skrasio u Beogradu.

Nikola se kao stari momak oženio dosta mlađom Amerikankom Lusi sa kojom je u srećnom braku imao kćerku Danicu. Umro je u Baltimoru 1961. godine, nažalost, bez nasljednika u poslu.

Milankovići

Kada je riječ o srpskim graditeljima violina, pored Vlada Toskanovića i braće Dimitrijević, Koste i Dragoslava, bio bi grijeh ne reći koju riječ o dr Bogdanu Milankoviću (1885 - 1966), velikom zaljubljeniku i entuzijasti u toj djelatnosti. Taj svestrani čovjek, sa muzičkom diplomom iz Pariza i bečkom diplomom doktora filozofskih nauka, čitav radni vijek je proveo u Sarajevu kao profesor romanskih jezika, a u muzičkoj kulturi grada na Miljacki je ostavio vrlo dubok trag. Ovaj ugledni muzikolog, akademik SANU, bio je 1923. osnivač, a potom i dugogodišnji direktor Sarajevske filharmonije, te direktor i profesor muzičke škole u Sarajevu. Kao zaljubljenik u violinu posvetio se i tajnama njene izrade i bio tvorac vlastite akustičke teorije za muzičke instrumente, o čemu je napisao vrlo zapaženu knjigu. Komercijalne pobude nisu bile razlog da izradi 47 violina sa  nenadmašnim zvukom, o čemu su u muzičkom svijetu date najviše ocjene. Njegova kćerka Ubavka Milanković Janjić bila je poznata balerina i koreograf, osnivač prve baletske škole u Sarajevu. Na kraju je važno istaći da je Bogdan bio najmlađi brat velikog Milutina Milankovića, koji je takođe svirao violinu.