U vrijeme kada stari zanati lagano izumiru i kada je rijedak slučaj pronaći  prave zaljubljenike tkalačkog zanata, šesnaestogodišnji Stefan Vulić, učenik Srednje medicinske i poljoprivredne škole u Bijeljini, svoj neobični dar za tkanje pretvorio je u svakodnevni hobi.

Nije teško uz želju i ljubav, znanje i materijale baviti se tkalačkim zanatom, kaže Stefan koji je “tkalačke gene” naslijedio od svoje prabake, koja je bila poznata kao dobra tkalja.

Prvi susret sa tkalačkim stanom imao je kod komšije, koji je zadivljen Stefanovim interesovanjem za stari zanat napravio prvi improvizovani razboj, na  kojem je Stefan tkao male komade tkanja, njegove, kako kaže, prve"suvenire". Onda mi je deda, pošto je dobar stolar, napravio malo veći  razboj i tada je već krenulo moje ozbiljnije zanimanje za tkalački posao, kaže Stefan za portal InfoBijeljina.

Danas, nakon dvije godine upornog rada, učenja zanata i dosta urađenih tkanih predmeta Stefan ima pravi veliki stan za kojim provodi veći dio svog slobodnog vremena.

U ovom hobiju su mi puno pomogli baka Mara i djed Kuzman iz Crnjelova koji su mi dali neke osnovne  savjete kada je riječ o ovom zanatu  i dijelove alata bez kojih ne mogu da radim, objašnjava Stefan.

Stefan je do sada učestvovao na Sajmu rukotvorina u Bijeljini, a osvojio  je prvu nagradu na “Semberskom sijelu”. Sa posebnim interesovanjem sakuplja antikvitete i narodne nošnje, a  kao posebnu u svojoj kolekciji s ponosom izdvaja narodnu  nošnju Sarajevskog polja. 

Da je njegov zanat vrlo zahtjevan i iziskuje mnogo strpljenja i vještine govori i činjenica da  za tkanje obične tkanice ovaj mladi tkač izdvoji  2 sata  rada, a komplikovanije tkanice, i po 7 dana predanog rada.Tenutno tka "sukno" za muške šalvare - nošnju Sarajevskog polja.

Vunu nabavlja u Loznici i na bijeljinskoj pijaci, a konce i ostale sitnice u zanatskim  radnjama, ostalo  je sve rad njegovih ruku. 

Cilj mu je ne samo da sačuva tradicionalni vez, šare i izradu tkanih predmeta, već i da kreira i istka nove proizvode koji će trajati i imati svoju unikatnu vrijednost. 

Planiram da nadjem negdje staru udžeru, da je sredim i da u njoj napravim ujedno i radionicu i muzej, kaže ovaj mladi entuzijasta koji svoje slobodno vrijeme umjesto za računarom , kao što to radi većina njegovih vršnjaka, provodi za stanom tkajući unikatne komade tkanja, u koje je utkao i dio svojih  mladalačkih snova.

Piše: Snežana Milošević