Za neplodnost u braku žena je smatrana jedinim krivcem i često je podnosila prekor muža i ukućana, ali se brak nije raskidao zbog neplodnosti.

Žene su prije rađale onoliko djece koliko zanesu, pa nisu bile rijetke one koje su rodile i po desetoro djece. Tako se priča za nekog Radića da je imao dvanaestoro žive djece te ih nije razlikovao. Jednom je išao sa ženom i djecom kolima i, kada je jedno djete ispalo iz kola, on je povikao ženi: „Matora, ajde prepoznaji koje je“.

Pored rađanja velikog broja djece, zbog loših higijenskih i životnih uslova veliki broj male djece je umirao, pa su bile rijetke žene koje su podigle svu rođenu djecu. Porodice su ranije bile brojnije nego danas. Danas se porodice planiraju, najčešće dvoje djece, što znači i da je broj rođene djece smanjen.

Za ženu u drugom stanju kaže se: trbava, trudna, kuljava, noseća...

Ako trudna žena nešto ukrade i pri tome se dodirne po tijelu, smatra se da će na mjestu gdje se dodirnula izaći djetetu znak.

Porođaj se krio od ukućana, jer se smatralo da će žena utoliko teže roditi, ukoliko više osoba zna da se ona porađa. Kod teškog poroda, da bi žena lakše rodila, pucali su preko nje ili je opasivali muževljevim gaćama, ili su je dizali da stoji, a „baba“ bi je udarala koljenom u krsta. Pričalo se da su davno kod teškog porođaja porodilju tjerali da skače sa jasala.

Novorođenčetu su na glavu stavljali kapicu sa predmetima koji treba da ga zaštite od uroka: sjeme od bijelog luka, probušen stari novac, dinduvu (niz od sitnog nakita), a žene kojima su djeca umirala, stavljala su još na kapicu nogu od kornjače i mali masat koji je kovač kovao u „gluvo doba noći“. 

Porodilju posle poroda opašu muškim pojasom da bi sledeće dijete koje će roditi bilo muško. Koliko će žena ležati posle poroda, zavisi od uslova u kući, ali najčešće to je trajalo svega dva – tri dana. Ukoliko bi žena rodila blizance, djecu bi odmah provukli kroz rasječenu šljivovu mladicu „da ostanu živa i zdrava“, a drvo bi vezivanjem ponovo spojili.

Novorođenče obavezno prvo zadoji žena iz sela koja ima dijete istog pola. Ako bi dijete bilo suprotnog pola, smatralo se da bi djevojčica kada odraste, bila „muškarasta“. Srodstvo po mlijeku između to dvoje djece se pazi i kasnije, pa se gledalo da takav srodnik bude djever ili kum.

Žene su često djecu dojile sve dok ponovo ne zanesu, a vrlo često i po tri godine.

Porodilja i novorođenče 40 dana po rođenju ne izlaze iz dvorišta, a uveče ni iz kuće, i ne ostavljaju se pelene i dječije stvari da prenoće napolju. Posle 40 dana porodilja bi išla u crkvu i tek posle toga mogla je da izlazi sa djetetom. Običaj je da djetetu koje prvi put uđe u nečiju kuću domaćica pokloni dvoje jaja „radi muške djece“.

Odmah posle porođaja dolaze žene iz susjedstva i rodbine „na babine“ i donose porodilji darove, rakiju, pečenu kokoš, pogaču, prevratu (jelo od jaja), ili dvoje jaja (samo muškom djetetu), a novorođenčetu po dvije pelene i povoj. U flašu sa rakijom obavezno zadenu cvijet.

Samo ako žena stalno rađa žensku djecu, na babine će doći i jedan muškarac od njenog roda, brat ili rođak. On dolazi vrlo svečano, na konju i on novorođenoj djevojčici daje ime Stana, da bi prestalo rađanje djevojčica, „da stanu ženska dijeca“.

Samo prvorođenom djetetu deda po  ocu, ako je u mogućnosti, pokloni „krme“ ili junicu.

Običaj je da dijete na krštenju u crkvi nosi strina, koja tom prilikom ponese jednu mušku i jednu žensku košulju, pa dijete sa ženske košulje podigne da se izvrši obred krštenja, a zatim ga spusti na mušku košulju, što se takođe čini sa mađijskom namjenom da se obezbjedi rađanje muške djece. Kršteni kum novorođenčeta je obavezno vijenčani kum roditelja.

Prvom muškom djetetu daju ime dede po ocu, a ženskom babe (takođe očeve majke). Samo ako se dijete rodi posle smrti oca ili majke, dobiće ime umrlog roditelja. Ostaloj rođenoj djeci daju najčešće imena umrlih srodnika (tetaka, stričeva), a ako se dijete rodi u nedelju ili na neki veći praznik, dobiće ime po tom danu.

Žene kojima djeca umiru najčešće su se zavjetovale nekom prazniku iz kulta Bogorodice, ili svetom Sisoju, koji se uopšte kod Srba u Bosni smatraju zaštitnikom djece.

Kod kuće se posle krštenja održi svečanost koja je vrlo često spojena sa „velikim babinama“, ali se ova svečanost može održati i kasnije samostalno. Na velike babine, kao i na svadbu zvanice – rođaci po muškoj i ženskoj liniji srodstva, prijatelji, kumovi – pozivaju se sa ploskom. Za svečani ručak, kao i za svaku drugu svečanost, bira se dolibaša sofre, a posle treće zdravice lomi se „kumovski kolač“, koji je nekada lomio dolibaša na glavi, a sada ga lome kum i dolibaša, i ljube se kao i kada se lomi krsni hljeb. Prisutni daruju dijete novcem, stavljajući mu ga pored glave. Kum kumčetu donosi pitu poklopljenu „kumovskim kolačem“ (hljeb sa gornje strane išaran „slovom“) na kome je dar za kumče. Roditelji novorođenčeta daruju kuma i kumu košuljom.

Ako se dijete razboli, iznijeće ga na raskršće na mladu nedelju prije sunca. Osobu koja prva naiđe zamoliće da ošiša dijete (prosječe mu kosu u obliku krsta): „Kumim te Bogom i svetim Jovanom ošišaj mi dijete“. Smatra se za veliki grijeh odbiti ponuđeno kumstvo. To je šišani kum i ovo kumstvo se održava i poštuje i smatra za srosdstvo kao i drugi oblici kumstva. Majka djetetova odmah daruje kuma, a on će uzvratiti dar prvom prilikom.

U slučaju teške bolesti vršilo se takođe i ritualno „prodavanje“ djeteta.

Ako dijete ne progovori na vrijeme, vršile su se takođe mađijske radnje: u jednu ruku uzme dijete, a u drugu pijevca i tako se tri puta obiđe oko kuće govoreći: „Zapjevaj pjevče, progovori nijemče“, ili se čeketalom iz mlina zamijesi kolačić i da dijetetu da ga pojede.

Običaj je da majka daruje osobu koja prva primjeti zub kod djeteta ili koja primjeti da se dijete prvi put oduprlo na noge.

Mađijsko značenje ima i uobičajena praksa da domaćica pokloni pjetlića muškom dijetetu iz rodbine, kada dođe u posjetu.

Radmila Kajmaković - Semberija, etnološka monografija